Marketing
"Od nadanja sam umorna, u tvom bih krilu zaspala..."
Sve više gubim sebe...
I pišem u ovim besanim satima.
Pišem po papiru uspomena
Pišem jer nemam više kud,
ne znam više gdje...
I pitam se gdje je ona djevojčica
koja je stalno visila u omiljenom kafiću
koja je flertovala sa konobarima
igrala se s dečkima, bila uvijek nasmijana...
Sad kad se pogledam u zrcalo
više je ne vidim....
zaboravila sam kako izgleda ta djevojčica
na nju ostala su samo sjećanja...
sjećanja na njene lude izlaske...
ovo biće koje vidim u zrcalu
je umorno, uplakano i bolno...
U ovom oku nema sjaja
vide se dva mutna lika u zagrljaju...
vide se sjećanja...
Povučena djevojka koja ne želi lude izlaske
dovoljna joj je topla prostorija, ekipa i dobar film...
I kad odlazi na takve stastanke
odlazi sa strahom, nadom i boli...
zna da će tamo biti i on...
i zna da će otići kući sa još većim
bolom..
A ne traži previše...
Samo se želi kao nekada sklupčati
u njegovu toplu zagrljaju...
Gdje god se našla...
s ekipom, u razredu ili s obitelji
imam osmjeh...my poker face...
nitko ne zna kako se osjećam...
nitko ne vidi ovu tjeskobu i bol...
Gledam u njih i smijem se...njima...!!
Tome kako su bez osjećaja, bez karaktera
Gledam iskompleksirane osobe...
Naravno postoje iznimke,
a to su ljudi koji me "čitaju"..
Znači, ljudi koji osjećaju...
Ali i pred njima se zatvaram...
Počinjem graditi zid oko sebe
jednostavno, svjesno ili nesvjesno...
jer, bojim se podlih osmjeha...
bojim se da ću pokazivanjem
pravog lica odbiti ljude od sebe...
bojim se da ću povrijeditit one kojima
je još stalo do mene...
Puno razloga za zid...
bezličan, siv, hladan...
A što će biti s njim?!
Gdje će on biti?!
Izvan zida, daleko od njega...
Ne želim ga blizu...
Ne želim da vidi ovu bol...
Skriveno je krvavo srce...
Na radiju je upravo zasvirala naša pjesma
Uhvatio me trenutak ljutnje...
dosta mi je više ovoga...
Dosta mi je dječjih igrica..
Povući ću te za pletenicu ,
sviđaš mi se... :@
pa nek' svako zna da sad imaš klošara...
Te riječi, note lelujaju mojom sobom...
obijaju se o zidove bijele,
zidove moje duše....
Suze se skupljaju u očima...
Koji puta već ove noći..?!
Zubima stišćem usnicu u grču....
Spriječavam jecaje...
No, jedan bolan, nijem jecaj
razlomio se iz srca...
Ostao je u 4 zida moje sobe....
Nikada neće izaći odande...
Ne mogu više trpiti ovu tjeskobu...
Uzimam šalicu punu vruće crne kave...
Otvaram prozor i puštam prohladan
jesenski zrak unutra...
Vjetar mi sklanja kosu sa mokra lica...
Usne drhte... Umotala sam se u deku,
ispila dug gutljaj crne tekućine i
pokušala razbistriti misli...
Neke odluke su donešene...
Zid se gradi....
Ostajem zatočena u zidinama...
Čak razmišljam i da obrišem ovaj blog..
i onaj drugi...Prebolno je svaki put
čitati postove...gledati kako te ljudi sažaljevaju...
kako plačeš sama nad sobom..
i kako izlaza nema..jednostavno, boli...
Jedno pitanje mi se vrti po glavi...
Post je objavljen 30.10.2009. u 14:15 sati.