Marketing
Značenje Marije danas
Tijekom povijesti kršćani su nastojali sve dublje razumjeti ulogu Marije, Isusove majke, u kršćanskoj objavi. To je za posljedicu imalo da je gledanje na Mariju bilo obilježeno različitim povijesnim okolnostima, a ta obilježja su ostala prisutna do danas. Fra Mijo Đolan, provincijal Bosne Srebrene u mjesečniku "Svijetlo riječi" (5/07) upozorava kako je u vrijeme patrijarhalne društvene strukture došlo da toga da se kroz Mariju snažno legitimirala upravo ta struktura i to na dva načina. Prvi je idealizacija jedne žene (Marije) nauštrb svih drugih žena, a drugi izvođenje Marijine svetosti iz vrlina koje utemeljuju ženinu podložnost, i to ne samo Bogu kako je činila Marija, već se to projicira i na podložnost muškom autoritetu uopće. Tako se često patrijarhalna duhovnost marijanizma poistovjećuje s društvenom situacijom koja promovira mušku nadmoć.
Navještaj Evanđelja u našoj kulturi svakako traži novu interpretaciju Marije, koja neće biti zarobljena u neprimjeren filozofski, teološki i društveni okvir. Ponajveći katolički teolog 20. st. Karl Rahner u svom eseju "Marija i kršćanska slika žene" ("Teološki spisi", FTI, Zagreb, 2008.) predlaže izlaz iz te zarobljenosti. Polazeći od konstatacije da su slika Marije i slika žene u Crkvi usko povezane, te da kulturno uvjetovano dolazi do radikalne promjene slike žene, Rahner promišlja o slici Marije koja u kršćanstvu nije dostatno upoznata.
Rahner piše ovako: "Pitanja u nauku o 'djevičanskom porodu' moraju se nanovo promisliti. Marija se mora također pokazati kao kao žena iz puka, siromašna, koja uči, koja živi iz povijesnih, društvenih, vjerskih prilika svoga vremena i svoga naroda. Ne treba je gledati kao nebesko biće, nego kao čovjeka koji je iz običnosti svoga položaja i u njemu djelatno i trpeći, učeći u mnogim nesigurnostima, u vjeri, ufanju i ljubavi prihvatio svoju povijesno-spasenjsku funkciju za sebe i za druge, i upravo je tako uzor i majka vjernika." (str. 247).
Valja naglasiti kako je slika Marije u tom patrijarhalnom društvu odigrala i pozitivnu ulogu. Ona je u kršćansku pobožnost unijela nešto što se u patrijarhalnom svijetu ne može pripisati Bogu, jer su to navodno ženski elementi: nježnost, osjećajnost, milosrđe, te je tako stoljećima funkcionirala kao kompenzacija za osiromašenu, potpuno mušku sliku Boga. Ta maskulinizirana slika Boga, kako navodi fra Đolan, odredila je razvoj racionalizirane religije, bestjelesnog morala, religiju bez međuljudskih odnosa i bez općinstva svetih. Dobili smo tako u Crkvi sustav umjesto društva, trgovinu umjesto zajedništva, postali smo eksperti za ovladavanje prisilama umjesto eksperti predanosti. Kroz Mariju se pak u Crkvu uvijek vraćao onaj ženski element.
Bezgrešno Srce Marijino u katoličkoj pobožnosti
predstavlja simbol Marijinih kreposti - ljubavi
prema Bogu i majčinske ljubavi prema čovjeku.
Ta pobožnost se intenzivno razvila u 17. stoljeću.
Ono što je također obilježilo Marijin lik u povijesti Crkve bila je teza da se o njoj nikada ne može previše toga izreći. De Maria numquam satis! - O Mariji nikad dosta! To je uvjetovalo, kako naglašava naš bibličar Božo Lujić, da se o njoj počelo sve manje razmišljati iz perspektive evanđelja, umjesto čega je "njezin lik tijekom stoljeća obučen u najrazličitiju ikonografiju pobožnosti, osjećaja, folklora, pučke mašte, želja, osobnih projekcija", što je dovelo i do nekih "iracionalnih naslaga na njenom liku" ("Svijetlo riječi", 5/07).
Crkva je na Drugom vatikanskom koncilu u središte svoje teologije ponovno postavila Isusa, zalažući se ujedno za povratak na izvore svoga nauka, prvenstveno Bibliju. Stoga je i Mariju počela promatrati kroz tu perspektivu. Teolozima se u tom smislu preporučuje da "ispravno osvjetljuju uloge i povlastice Blažene Djevice, koje uvijek imaju za svrhu Krista, vrelo sve istine, svetosti i čestitosti" (Konstitucija o Crkvi Lumen gentium, 8). Upozorava se ujedno kako je u pogledu mariologije potrebno čuvati se "od svakog krivog pretjerivanja i od prevelike umne skučenosti".
Veliki koncilski teolog Edward Schillebeeckx govoreći o stavu prema Mariji na Koncilu ističe: "Drugi vatikanski sabor, premda to nije zapisao u samim dokumentima, htio je uvesti nekakav »mariološki moratorij« protiv manjine, koja je htjela neku vrstu mariološke dogmatske konstitucije. Kako do toga nije došlo, prihvatili su osmo poglavlje o mariologiji u Lumen gentium. Medutim, to poglavlje ne govori o Mariji kao biću koje nadmašuje normalnog čovjeka (o biću, koje je nad čovjekom), nego kao članici Crkve, kao uzoru svim vjernima. … Više se ne govori da je Marija suotkupiteljica ljudskoga roda. Marija je vjernica i prauzor kršćanske vjere." ("Nova prisutnost" br. 2-2009.)
Poznati kip Crne Gospe u svetištu Montserrat pokraj Barcelone
Papa Pavao VI. nakon Koncila u svojem pastirskom pismu Marialis cultus iz 1974. piše da postoji raskorak između nekih elemenata marijanskog štovanja i suvremenih antropoloških poimanja. U odnosu na to p. Mato Miloš u subotičkom katoličkom listu Zvonik (br. 157) piše: "Danas je teško sliku Marije, koju nam donose neke pobožne knjige i knjižice, uklopiti u životne uvjete današnjeg društva, a posebno suvremene žene. Položaj žene i u obitelji i u društvu izmijenio se. Danas žena preuzima i najveće političke funkcije, otvaraju joj se mogućnosti znanstvenog istraživanja, intelektualnog i kulturnog djelovanja."
Iz tog razloga papa Pavao VI. donosi smjernice za pospješivanje marijanske pobožnosti u novim prilikama. Crkva stavlja Mariju za uzor ali ne baš točno po načinu života kakav je ona provodila, već po tome što je u konkretnim okolnostima svoga života cjelovito i slobodno prianjala uz Božju volju. To je ono što ima opću vrijednost. Crkva se dakle, prema p. Milošu, ne može vezati uz sheme štovanja različitih kulturnih epoha niti na antropološke koncepcije, koje su na dnu tih shema.
Post je objavljen 30.10.2009. u 11:30 sati.