(iz knjige Priče iz dubine: Srce plavog kita)
Pogledaj me: ja sam najveći na Zemlji! I najglasniji! Balaenoptera musculus piše u mojim knjigama rođenja, ali ti me možeš zvati onako kako me svi prijatelji zovu – plavim kitom.
Znaš li koliko je dugo nešto što je dugo 25 metara, koliko je teško ono što teži više od 100 tona? Možeš li, uopće, zamisliti te mjere? Možeš li zamisliti težinu krvi koja kruži mojim velikim tijelom, težinu koja prelazi šest, sedam tisuća kilograma?
Ali, mjere ionako malo čemu služe. Kad zazviždim, glasniji od zrakoplova, zviždukom rasparam ovo plavo nebo svoje vodene domovine. Kad ti vičeš, kad vičeš najjače što možeš, to je, kažu, vika od oko 70 decibela. Kad ja zavičem, ona se udvostruči!
Svakoga dana pojedem najmanje tisuću kilograma planktona. Moram. Pa, kako bih inače plivao brzo, ronio duboko? Kako bih imao snage za prelijepu pjesmu koja mi ispunja dušu?
Poznajem sve oceane ovog svijeta. Rano u proljeće pronaći ćeš me blizu površine toplih voda. Ako čekam bebu, čekanje će potrajati i do godine dana, a onda ćeš prvo ugledati njezin – rep. Još jednu godinu beba će ostati sa mnom, u morima nema dućana s mlijekom, sam proizvodim hranu svojoj djeci.
Nema nas puno na ovom svijetu, nas plavih kitova, desetak tisuća otprilike. Zamisli koliko je to malo u odnosu na milijarde ljudi! I ne živimo dugo, tek negdje polovicu vaših života. Zato, sjeti me se ponekad, dijete. Učini nešto za moju djecu, neka punoću svojih života otplivaju u radosti vode. Budi spremno prihvatiti i druge vrste kao domaćine ovog svijeta, nema važnijih i nevažnijih života, život je uvijek svet i važan! I pomozi da nas prestanu ubijati lovci-trgovci nesvjesni da, ubijajući kitove, ubijaju i ljude. Život je u svemu međusobno povezan. Pomozi da svi zajedno prestanemo biti ugroženom vrstom!
Post je objavljen 29.10.2009. u 06:43 sati.