"Nedostaješ mi. Ja sam propali pisac. Naslonjen sam na kameni zid neke kuće pored koje prolaze ljudi brzajući u strahu od ubojica ili lopova što se noću smucaju u potrazi za nezaštićenim jedinkama naše vrste. Jedva se vidim u mraku. Kaput mi je crn, kosa tamna, a oči zatvorene. Igram se sa sudbinom čekajući da me zaskoči i rastrga.
Nedostaješ mi poput riječi što ih svaki dan pokušavam sačuvati od gubljenja. Nikad ti nisam rekao da sam se jednom zaljubio u nečiju ljubav prema sebi. Toliko sam uživao u opsesiji i vlastitoj nedodirljivosti da sam neoprezno i gotovo neosjetno postao sulud od svega. Tako je bilo lijepo započeti dan misleći da negdje, netko misli o meni. Čezne. Bila je to prljava mašta, priznajem.
Negdje sam, nekako uspio izgubiti vlastito samopoštovanje i počeo pristajati na kompromise. I ti si jedna od tih mojih prilagodbi i prihvaćanja polovičnih odnosa.
I jesam tvoj i nisam. Kako kad se osjećam. Nekad te poželim poljubiti blago, negdje između vrata i zatiljka, točno tu gdje držiš naslonjen dlan dok razmišljaš.
Nekad mi se čini da sam blagoslovljen, a nekad da sam posve proklet. Po nekoliko puta u danu promijenim mišljenje. Učini mi se da imam sve, a malo zatim netko mi razbije tu moju iluziju i ja bih se najradije odao nekom poroku i srozao nisko.
Nedostaješ mi, sramotno.
Čitao sam jednom knjigu u dva toma, bilo je to davno, ako bih se baš morao prisjetiti kada, rekao bih prije ravno dvadeset godina, u vrijeme dok sam ležao zatvoren u stanu prekriven vodenim mjehurićima po cijelom tijelu, bila je puna pisama nekog nevinog djevojčeta, neke sluškinje, mislim na engleskom selu, koja se zaljubljuje u čovjeka nemoralnih karakteristika. Radnja mi je ostala u mutnom sjećanju, no nije ni važno, tek sjetio sam se koliko sam ti u jednom periodu moje zaluđenosti želio pisati pisma od kojih bi se ježila pred spavanje.
Sad se ja ježim od hladnoće što mi se podsmjehuje, istinski podlo tjerajući mi kožu ruku na pucanje. Vidim krvavi mlaz, tanak poput ljudske vlasi kako se cijedi na tlo i preplavi me mučnina. Bojim se da osjećaj nedostajanja nije obostran. A mislio sam, skrivamo neku tajnu kad se dotaknemo. Mislio sam, bolje je tako. Ovako sam tvoj do vječnosti ako te i nikada ne budem posjedovao. Sve drugačije bi pokvarilo moju iluziju. "
Post je objavljen 28.10.2009. u 21:47 sati.