nastaviću priću na svoj način, nadam se da neću postati dosadan, ali teče ovako:
Moj prijatelj, moj prijatelj idiot, svakim danom je sve bolesnoji i bolesniji, jednostavno gubi orjantaciju u svojim mogućnostima, jer kad počne pričati sve se svodi na ljudski jad, na ljudsku nemogućnost nalaženja izlaza iz pozicija u koje se je sam doveo. on priča, ja slušam, jade jednpog izgubljena čovjeka, čovjeka kojega se na odredjeni način odrekla i njemu najdraža osoba, i on pati, pati svakom rječju, svakim danom. Pita me, dokle tako prijatelju moj? a ja kažem, idi dalje, idi dalje ne posustaj jer blizu si cilja, blizu si spokojstva svoga, molim te ne odustaj od sebe, jer ja, prijatelju moj nisam odustao od tebe.
Tužno je gledati nekoga da toliko pati, a da oslonac traži u osobi koja na odredjeni način proživljeva isto jedno teško razdoblje u životu, ali vjerojatno je sličnost povezala te dvije osobe, vjerojano je život htio da te dvije osobe postanu nerazdvojni prijatelji, jer veže ih ljudska tuga, ljudska tragedija.
Post je objavljen 28.10.2009. u 20:35 sati.