Pregled posta

Rijetko koji žanr traje u našoj književnosti tako strpljivo kao roman o (ili u) povijesti. Stoljeće i pol plijeni on pažnju publike, njime su prošetale velike povijesne osobe, ali i slabići o čijim su sudbinama odlučivali ratovi u kojima samo poraženih bješe. U tom smo nizu rijetko - do pojave (prvog) romana Stjepa Martinovića - nailazili na djelo uglobljeno u zbivanja i vremčna omeđena značajnim datumima, a koje bi lutanjima i doživljajima glavnog junaka odražavalo ono što se oduvijek naziva životom.
Nakon što čitatelja uvede u dan velike tréšnje u Dubrovniku, 6. travnja 1667. godine, pisac mu podastire intrigantnu priču što se plete oko putnika-namjernika koji se igrom sudbine zatekao u tom kaosu: grčko-pravoslavnog redovnika Jorgisa Nikoloudisa, čovjeka oslobođenog i sapetog potragom za ključem tajne što daje smisao njegovom postojanju. Monah prepoznaje misteriozne znakove, doživljava i ono što ne može objasniti, sluša osebujne priče, vodi rasprave, nadasve lucidno tumači snove ljudima koje susreće... a pripovijest o njemu i njegova priča u povijesti razvija se u tri sloja: javnom, osobnom i prosanjanom - kojim se sve i pojašnjava.
'Okovani snima' djelo je besprijekorne dramaturgije, zapleta, likova i slika; ako smo ponekad i prisiljeni zaboraviti užiće u čitanju, Martinovićev roman o zbivanjima u jednom tjednu dalekoga 17. stoljeća snažan je poticaj za povratak istinskim književnim vrijednostima.
Julijana Matanović

Stjepo Martinović odmah se nametnuo kao pisac čija se temeljna poetika našla između dvije značajne paradigme hrvatske književnosti, dodirujući istodobno obje; jedna je u znaku snažne poetike Ivana Aralice, njegovih velikih povijesnih romana kao što su Duše robova ili Psi u trgovištu, pisca već danas visoko rangiranog na ljestvici suvremene književnosti, čija se stroga forma zadržava negdje na rubu onoga što se naziva modernitetom; druga je pak ona koju utjelovljuje Nedjeljko Fabrio, posve moderna, oslobođena stega, sa snažnom tematikom iz obiteljskog i mediteranskog ozračja. Zapravo, nema poželjnijeg mjesta za pisca od toga da stoji između ta dva značajna toka hrvatske književnosti, a pogotovu je privilegij ako se dodiruje s jednim i drugim.
Mirko Kovač

STJEPO MARTINOVIĆ
Prije svega novinar, pomalo skladatelj i dizajner glazbala, Stjepo Martinović rođen je 10. travnja 1945. u Dubi, selu u Konavoskim brdima; u drugoj godini života seli s roditeljima u Cavtat, gdje pohađa osnovnu školu, te upija znanja o moru i njime oblikovanim ljudima, spoznajući Mediteran i umijeće razumijevanja legende. Nakon gimnazije u Dubrovniku završava 1970. studij filologije u Beogradu, a u Zagrebu se 1973. zapošljava u marketingu, 1974. upisuje studij novinarstva, te u kolovozu 1975. počinje raditi u Vjesnikovoj kući kao reporter, urednik, gl. urednik... prvo u revijama, a potom do kraja 1994., kao urednik i komentator u dnevniku Vjesnik. Od 1995. bavi se političkim marketingom, radi kao sindikalni savjetnik, načelnik odjela i savjetnik ministra, urednik publikacija i promotivnih materijala... da bi 2007. počeo pisati beletristiku. Zbirka pripovjedaka 'Oči svete Lucije' (lipanj 2009.) prvo mu je objavljeno djelo, za kojim - pola godine kasnije - slijedi roman 'Okovani snima'.