"Znaš, nikad te nisam pitala što slušaš. Znamo se već godinama i nikad, baš nikad nismo o tome pričali." Uvijek sam mislila da će mi to biti od presudne važnosti kod dečka, frendova, ljudi u mom životu. I evo me sad. Stojim nasuprot njemu. I unatoč godinama nikada tu jednu sitnicu nisam saznala. "Ajoj, ma svašta. Ali ono, pretežito rock. To mi nekako najviše paše." Izašli smo iz tramvaja u sve tamniji grad. Hodali smo polako. U kontrastu na naše hodanje auti su jurili po cesti. Sve oko nas je jurilo, baš sve. A mi smo ponovno odskakali od drugih. "Idemo kroz park?" Znala sam da mu je to dulji put do doma. Lakše mu je samo produžiti ravno. Ali isto tako sam znala da će pristati. Obožavala sam taj park. Jedno malo mjesto u kojem sam provela tolike sate s ljudima do kojih mi je stalo. Park u kojem sam se smijala, padala, plakala. Gdje sam provela pola svog života. A i park, koji je već polako obukao svoje noćno ruho, je imao veliku dozu romantike. "Ma daaj, pa znaš da mi je to duži put." U ovakvim stvarima je bio predvidljiv. Uvijek isti scenarij. Ja bih ga nešto zamolila, on bi oklijevao, pritom se podsmjehujući, onda bih ja molila kao da imam pet godina i ne želi mi kupiti najdražu igračku, pa bi on na kraju ipak pristao. Oči su mu se sjajile i sve je teže susprezao osmijeh. Već sam znala da će opet biti isti ishod. Vidjela sam da se samo pretvara da mu je ta ideja mrska. "Znam. Ali vidi kako je lijeeeepo." Napadno sam zatreptala očima, jer i kad mu je nešto stvarno mrsko, uvijek popusti na treptanje. I popustio je. "Nek' ti bude. Ali znaš, neće svi padati na tvoje oči kao što ja padam." Na tren je zastao i pričekao moju reakciju. To je bila jedna od onih izjava na koju su riječi suvišne, na koje nitko ne zna što bi rekao. Riječi bi samo upropastile trenutak i zasjenile izjavu od koje mi je puls naglo ubrzao. Nekoliko trenutaka smo stajali na mjesto. Pokušavala sam mu u očima pročitati ono sve što je ostalo prešućeno. Iščitati skriveno značenje tih riječi, ako postoji takvo. On je još uvijek čekao komentar ili bilokakvu reakciju na posljednje izgovorene riječi. Grad je jurio pored nas u svojem uobičajenom ritmu. Tišina. Muk.
Post je objavljen 28.10.2009. u 08:10 sati.