Marketing
Uspjeh (i neuspjeh): filozofija i psihologija
U nedjelju sam bio objavio tekst Od "Utjehe filozofije" do "filozofije uspjeha" (Alain de Botton), najavljujući tribinu, koja je održana jučer u knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu. Bio je lijep broj prisutnih, 70 do 80, ljudi su stajali okolo jer nije bilo dovoljno stolica za sve. Nakon što je na video pušten 18-minutni govor de Bottona (trebalo je naravno znati engleski, pogotovo jer je predavač govorio vrlo brzo), govorila je poznata psihologinja Mirjana Krizmanić o psihologiji uspjeha (i neuspjeha). Slijedila je diskusija, u kojoj je većinom Krizmanić odgovarala na pitanja. Ja sam bio malo nezadovolnjan jer je diskusija otišla u psihologiju umjesto filozofije, ali nisam se javljao za riječ.
Evo nekoliko natuknica iz Alainovog predavanja (imenom, jer je izgovor prezimenim svima problem!), koliko sam uspio uhvaitti bilješke.
Naše je društvo prvo u povijesti ljudskoga roda zasnovano na pretpostavci da je samo čovjek u središtu, a ništa transcedentno. To je za ljude posve nova situacija. Mi imamo potrebu biti povezan s nečim večim od sebe i tu može biti izvor nezadovljstva.
Društvo se također zasniva na pretpostravci jednakosti. To može izazvati zavist, jer zavidjeti možemo onima koji su nam slični. Ne zavidimo engleskoj kraljici - ona je previše neobična, ne možemo se postaviti u njen položaj.
Nadalje, postoji pretpostavka da je svako odgovoran sam za sebe i za svoja dostignuća. Odatle, ako je netko neuspješan, smatra se da je to njegova vlastita krivica. Nekada se govorilo da čovjek "nema sreće", danas da je "gubitnik". U Engleskoj, ta se promjena dogodila tijekom 400 godina. Orijentacija na dostignuće i vlastite napore može izazvati nezadovoljstvo sobom.
Društvom nadalje vlada duh meritokracije, da su na vodećim pozicijama oni, koji su sposobni za to. Ako ste na dnu, znači da ste nesposobni. Oni neuspješni nekada su bili tema tragedije kao velikih umjetničkih djela, danas su tema izrugivanja u tabloidima.
Postoji prisila da morate biti uspješni. Ne možete međutim biti uspješni u svemu, i ne možete biti uspješni svo vrjeme. Moramo biti svjesni da postoji slučajnost, hirovitost u tome kako su rfaspoređeni uspjeh i gubiatak.
Moramo sebi objasniti, što je točno ono što želimo. Stvoriti svoje vlastite kriterije o tome što je to uspješnost.
Mirjana Krizmanić ukazala je na sličnosti i razlike u našem mentalitetu prema onome, kojeg opisuje Alan. Ukazala je kako je vrlo značajno to, da budemo svjesni kako ne možemo biti u svemu i uvijek uspješni. (Što naravno ne znači, da se treba koncentrirati samo na jednu stvar, kao što je to shvatio jedan iz publike.) U Hrvatskoj postoji pojam "hrvatski jal", no istraživanja pokazuju da zavisti kod nas nema više nego kod susjednih naroda. Postoji jak osjećaj frustracije.
Važan je psihološki problem tzv. "osnovna atribucijska greška" da ljudi uvijek sebi samima pripisuju zasluge za uspjeh, a za neuspjeh okolini, protivnicima isl..
I mi imamo "meritokraciju", samo je pojam "zasluge" drugačiji: zaslužan si ako poznaš prave ljude, imaš dobre veze isl..
Kao psihologinja, ukazala je na manjkavost popularnih knjiga psihološke pomoći, koje obećavaju "u sedam koraka do potpune sreće", "Deset sigurnih načina za uspjeh u životu" i slično. Nema univerzalnih recepata za svakoga.
Često te knjige inzistiraju: trebate biti samopouzdani, evo trgnite se i odsad budite samopouzdani. Ne ide to tako lako, samopouzdanje se uči od malih nogu.
Rekla je da psihološka ispitivanja plkazala da je zapravo povoljnije za duševno zdravlje, kad ljudi sebi pripisuju krivicu za nešto loše, što im se dogodilo. Tako, naime, neće više ponavljati istu grešku.
Post je objavljen 28.10.2009. u 07:57 sati.