Marketing
Blanku pri padu čeka strunjača, no što i tko tebe čeka kad napraviš skok u vjeri?
Mnogi NE ŽELE SKOČITI jer se boje!
A zašto se boje?
Boje se posljedica od nepoznatog!
Znači li to da onaj tko nema vjere nema potrebno znanje o Bogu?
Da mnogi ginu zbog neznanja.
U čemu se ono sastoji?
Prije svega da je Bog osoba koja ih ljubi nesebičnom ljubavlju. Koja se raduje njihovom dobru i koja suosjeća s čovjekom u svim njegovim poteškoćama, ali i koja ima rješenje za sve čovjekove probleme.
Znači li to da Boga treba upoznati kako bi ga uzljubili?
Boga nikad nećemo upoznati do kraja, no što ga više upoznajemo, to ga više ljubimo. Tu mislim na iskustvenu spoznaju, a ne teoretsku. Potrebno je ispraviti svoju sliku o njemu kao o onom ocu koji vreba na naše pogreške kako bi nas kaznio ili kao o nekom dalekom Bogu koji je gore na nebesima, daleko od nas i naših poteškoća. Puno ljudi ne može zamisliti Boga koji u svakom trenutku skrbi o milijardama ljudi i sve ljubi jednako. No, zapravo ne samo da je uz svakog od nas, nego ravna cijelim svemirom. O svakom od nas se brine kao da smo njegovo jedino dijete. Od nas se traži vjera u te istine koje je Bog osobno priopćio nama došavši među nas, postavši jedan od nas, iskusivši sav teret i muku života na zemlji postavši nam sličan u svemu osim u grijehu. Prihvatiti tu činjenicu znači u isto vrijeme se suočiti sa svojim pogrešnim shvaćanjem i poimanjem Boga. A suočiti se sa sobom je jako teško jer je to u isto vrijeme i jako bolno.
U čemu se sastoji ta težina i bol?
U gubljenju osjećaja vrijednosti koju smo do tada pripisivali sami sebi. Najteže je odreći se vlastite pravednosti i poniziti se. Zbog toga se u tome ujedno i nalazi sva veličina čovjeka. Čin poniznosti je jedini ispravan čin čovjeka koji vjeruje da Bog postoji. Mnogi su malovjerni iz dva razloga. Prvi je jer sumnjaju u ljubav Božju, kao što smo već rekli, a drugi jer više vole tamu nego svjetlo budući su im djela bila ili još uvijek jesu zla. Ne žele da budu razotkriveni.
Ali bez tog razotkrivanja nema niti istinske slobode?
Ono što Boga najviše raduje jeste kad čovjek odlučiti otvoriti svoje srce i donijeti svoj sadržaj pred Boga Oca kao što malo dijete dolazi kući umrljano ili povrijeđeno s nadom da neće biti iskritizirano, nego da će mu se pružiti istinska roditeljska pažnja i pomoć. Ono što svakog roditelja više brine od učinjenog nereda jeste ukoliko dijete ne želi doći kući, nego se skriva negdje vani. No, roditelj tada ide po svoje dijete i traži ga. Kad ga nađe neće ga obasuti pogrdama, nego će ga sav radostan zbog pronalaska zagrliti i utješiti. Isto tako postupa Otac nebeski s nama. Ide nam u suret, traži nas. Dao nam je svog Sina i s njim sve njegovo. U prihvatanju Očeve Riječi naše je otkupljenje, a spasenje u svjedočanstvu daljeg života.
Sve se dakle vrti oko vjere?
I oko vjere, ali i oko djela prizašlih iz vjerom obrezanog srca.
Treba hrabrosti za buđenje, ali i za skok u vjeri. Na pamet mi pada malo dijete koje tek uči hodati dok ispred sebe gleda ispružene ruke brižnog roditelja. One su tu da ga prihvate ukoliko posrne, ali su u isto vrijeme i poziv na iskorak.
Problem je samo u tome je li naš iskorak 'u nešto' ili 'k nekom'. Bez vjere i pouzdanja nemoguće je živjeti. Može se samo životariti.
Osobe koje od malih nogu nisu iskusile ozračje povjerenja u kasnijem životu imaju ozbiljnih poteškoća u iskoračavanju. Da bi bile spašene moraju učiniti skok u vjeri. No, često posljednji bivaju prvi, a prvi zadnji. Ta 'hendikepiranost malenih' zna postati dobitak za njih jer njihova čežnja za 'biti' često nadmaši prosječnost onih koji iskoračavaju po navici (postala rutina, a ostala osrednjost).
Međutim, ni tu nije kraj ... Mnogi skaču s cvijeta na cvijet, a ne donose ploda. Ulaze u razumijevanje, no ne i vršenje. A ono se sastoji u vjernom iskoračavanju u malim stvarima. Dakle, malim svakodnevnim iskoračajima. Poslušnost vjere nije samo u velikom skoku, nego i u vjernom, neprekidnom, svakodnevnom ispunjavanju svojih dužnosti.
Sivilo svakodnevnice moguće je nadvladati ne senzacionalizmom (stalna tenzija nečeg novog i velikog), nego kroz prepoznavanje rijeke života u svakom trenutku, na svakom mjestu... Svaka situacija traži svoj smisao. Bitno je prepoznati smisao u svemu tomu i prepustiti mu se u vjeri. Tada hodimo zemljom, ali kao da ne dotičemo tlo. Tada letimo kroz situacije, a ne nalazimo se u opasnosti ozbiljnijeg pada. Tada nismo robovi propadljivog, a niti zanesenjaci koji nemaju dodira s ovim svijetom.
U tom se sastoji tajna slobode i lakoće življenja.
Dakle, bez vjere nema lakoće življenja?
Ne radi se o tome da pomoću vjere nestaju životne teškoće. Što je vjera umnoženija to Bog ujedno dopušta i veći teret, primjereno sposobnosti nošenja. To je nešto kao kad netko odlazi u teretanu, modernim riječnikom rečeno, pa postupno povećava težinu utega nadodajući kolutove, tako da nakon izvjesnog vremena on može podići puno više nego na početku svog vježbanja. Zato se kaže da se vjera umnaža. Sad na primjer možeš dignuti pet puta više nego na samom startu. Onaj tko prihvati tu vrstu rasta takav se ne odriče težine, nego naprotiv postaje spremniji za nove izazove. A u slučaju napada lako će odgurnuti od sebe više njih koji su nasrnuli na njega, a nemaju vjeru koju on ima. Stoga mistici znaju reći da je jedna duša u Duhu jača od sve vojske neprijateljske, a to je stoga jer su mogućnosti rasta u vjeri tolike da možemo postati 'drugi Kristi'. Isus kaže: 'Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.', a u svojim molitvama kažemo: 'Isuse, blaga i ponizna srca, učini srca naša poput srca tvoga!' A naša srca postaju poput njegovog ukoliko dopustimo da nas ono prožme u našim najdubljim dijelovima duše. Potrebno je dopustiti Bogu da bude jedini gospodar u našim srcima. traži se nepodjeljeno srce, a škola iscjeljenja traje cijeli život. Nitko ne može reći da je postigao svoju svrhu do posljednjeg daha svog života, niti da netko stoji u vjeri i da je s tim završio svoj posao. čim kažemo da stojimo, počinjemo propadati. Traži se neprestano iskoračavanje, a ne traženje lagodnog uživanja u nekom već postignutom cilju. Konac trke jest naš zadnji izdisaj. Konačna svrha je s onu stranu. Tada slijedi medalja za naša djela.
mistagog
Post je objavljen 27.10.2009. u 12:22 sati.