Svi ćemo jednom tamo poći,
nekom čudnom al ipak po redu,
ponijeti svoju veselu narav
ali i onu tešku ko gredu.
Svi ćemo jednom tamo poći,
ne dosanjane snove ponijeti svoje,
želje što samo ostadoše želje,
i svoje tuge i svoje veselje.
Tajne što vječno ostadoše tajne,
i mržnju i ljubav i radost i tuge,
sve loše i dobre strane,
tamo nema mjesta za stvari druge.
Stvari će ostati ovdje negdje,
gdje mislimo da nešto vrijede,
zbog njih samo dobijemo bore,
zbog njih samo, dobijemo sijede.
Ali i sijede svoje ostavit ćemo ovdje,
gdje sunce grije i vjetrovi pušu,
mi ćemo polako krenuti tamo
gdje možeš samo ponijeti dušu.
Post je objavljen 26.10.2009. u 21:26 sati.