Nekoć davno, u vremenu kada još nije postojala prošlost koju ljupko nazivam iskustvom postojala je jedna riječ.
Weltschmerz.
Pred očima mašte defilirale su regimente bljedunjavih pjesnika, sklonih romantizmu, patnji i suicidu.
Kako objasniti nekome sa sedamnaest što je "svjetska bol"?
Trebalo je odrasti toliko da se jesen ne opisuje bojama lišća.
Onog istog lišća što mekano pada na listove bilježnice "Lipa Mill" dok pokušavam napisati sastavak na temu "Jesen u mom mjestu".
Danas pišem virtualni sastavak na temu "Jesen u meni" i ne pada mi na pamet ni jedna bolja riječ kojom bih opisala to stanje osim one... Weltschmerz.
Ako i poželim prespavati ovo vrijeme kao Trnoružica na antidepresivima, znam kako nema kraljevića koji će me poljupcem probuditi.
Jednostavno je, kraljevići se nalaze negdje drugdje.
Ostali su čvrsto zaključani u škrinjici sjećanja kao i markantni muškarci iz ljubavnih romana mog odrastanja.
Oni s prodornim pogledom, crnokosi, s jamicom na bradi.
Uvijek je bila i jedna crvenokosa u romanu, naravno zla.
Zašto su u romanima zle uloge uvijek bile rezervirane za crvenokose, a ljubav su odnosile plavokose?
Tijekom perioda odrastanja voljela sam Jesenjina.
Onako plavog, pijanog, nesretnog.
On je bio utjelovljenje te čudne "svjetske boli" i nesreće koja se zvala Isidora Duncan.
O Ljerki Šram i Milivoju Dežmanu bolje ne pisati, jer opet ću kao i onda poželjeti nekoga tko će za mene tuberkuloznu sagraditi sanatorij.
Zatim Heathcliff i Catherine, likovi koji su mi godinama diktirali ritam vjetra i strasti.
Naravno, cijela priča bila bi nepotpuna bez F.S.Fitzgeralda i Zelde Sayre.
Mladih, slavnih i prokletih.
Zelda bolesna kao pakao i Scott podbuhao od alkohola širili su oko mene čarobni prah satkan od priča o izgubljenoj generaciji.
Svatko od njih donosio je svoj dio patnje i beznadežnosti u moj svijet.
Svatko od njih utisnuo je svoj pečat kojim se žigosala priča o ljubavi.
Moji uzori bili su prognani iz svijeta osrednjosti, živjeli su prebrzo i odlazili s pozornice života u istom ritmu.
Kao pale zvijezde ostavljali su kratak trag na mom nebu.
A jesen u meni polako je počela bojati moje dane.
Ljeta su bila sve kraća s godinama, dani hladnoće ulazili su na velika vrata.
Prestala sam vjerovati u kraljeviće i kako su crvenokose zle.
Nisam više priželjkivala tuberkulozu kako bi mi liječnik mog života sagradio sanatorij.
Počela sam žaliti Zeldu i voljeti Tina umjesto Jesenjina.
Saznala sam što je Weltschmerz iz prve ruke.
Post je objavljen 26.10.2009. u 20:43 sati.