Marketing
"sve mi to govori da starim..."
Jučer mi iz čistog mira dojuri moja kćer, inače trećašica i pita: "mama, kako se postavljaju dizajni na blogu?" Otvorenih usta, konstatiramo da je napravila blog.. pitam ju o čemu misli pisati, a ona onako hladno odgovori: "pa kao i svi ostali, o događajima u svom životu.." Ja i dalje zatečena, pokušam odreagirati najbolje što znam i umijem... A u glavi mi tisuću pitanja... kakvi se zaboga događaji odvijaju u životu jedne devetogodišnjakinje??? I da još o njima ima potrebu pisati...? I tako, nastojeći ne omalovažiti njezinu potrebu za ekspresijom svoga svijeta, pomognem dijetetu oko tehničkih detalja... Bolje imati razumijevanja, pa biti upućen, nego se šokirati nakon vlastitog neznanja...
Činjenica da ti događaji u njezinom životu nisu ništa spektakularno niti alarmantno... Opis izleta na kojem je bila, dijeljenje sličica sa prijateljicama, komentari događaja na treningu... Ali, evidentno je da se ima potrebu izraziti svijetu...
Mislim da je ova tema već milijun puta prožvakana u svoj novijoj pedagoškoj literaturi, za nju se pripremamo i kao učitelji i kao roditelji, ali svejedno svaki put ostanem osupnuta kad vidim koliko su naša djeca naprednija od nas. I kad nas tako "šokira", naše, još ne tako davno djetešce, pitam se, do kad ću ju još moći voditi, a kada ću ju morati početi pratiti. Ne mislim na uhođenje, već jednostavan trenutak kada će me prestići u svemu što znam i mogu, i kada mi neće preostati ništa drugo nego da priznam da me je nadmašila u svemu, te ju s povjerenjem slijediti... Svaki se roditelj nada da će njegovo dijete postići puno više nego on sam, ali mi se nekako čini, da smo mi svoje roditelje prestizali u nešto starijoj dobi...
Radujem se njenom napretku, ali nekad mislim da me odrastanje hvata nespremnu, ma koliko se trudila s njom ići ukorak... Još kao jučer bilo je pokušavanje prvih koraka, odvikavanje od pelena i polazak u vrtić... A sada, pravimo zajedno blog... Nisam joj rekla da je mama nedavna povratnica na blog i da trenutno isto provodi dio svog vremena ovdje...
može i mama imati koju tajnu...
Iako prije svega mama, još uvijek sam joj i draga prijateljica pa se nekako nadam da ćemo balansirajući prebroditi i takve šokove... jer, sigurna sam da nas čekaju i veći...
Na kraju cijele priče, promijenila sam i svoj dizajn, naravno našla ga je ona na nekoj od "svojih" stranica, komentiram joj postove, da ima osjećaj da je čitana, a s vama ću podijeliti jednu sliku koju sam našla na njenom blogu... jer znate, to je jedan od razloga zašto blog i postoji...
da bi se razmjenjivali...
Post je objavljen 26.10.2009. u 18:33 sati.