Još jedan dan, još jedna ruševina. Palenque je moj prozor u svijet Maja u Meksiku. I kao što sam i očekivao, prepuno je turista unatoč tome što je trenutno niska sezona. Miljama je daleko od Tikala, a da uopće ne spominjem Copan. Putem do Palenquea morali smo proći kroz još jedan zaštićeni rezervat prirode gdje su, bez obzira na to što ne namjeravamo u njemu ostati, morali platiti 22 pesosa. Dobro je Kaja primjetila – ovo je kao da za prolaz državnom cestom kroz Plitvice plaćaš ulaznicu u nacionalni park. Sve više mi ih je pun kurac!
Na ulazu u kompleks ruševina u Palenqueu na nas se sjatila gomila vodiča, kako onih pravih licenciranih tako i mnogo onih koji su postali vodiči na svoju ruku. Redom odbijamo ponude i jednih i drugih iako su mnogi uporni i pokušavaju nam se uvaliti govoreći da ćemo se bez njih izgubiti u prašumi. Yeah, right. Prodajte tu foru nekome drugome! Ako se nismo izgubili u Copanu, a još manje u Tikalu koji se oboje nalaze na puno većoj površini od Palenquea, onda se sigurno nećemo pogubiti ni ovdje. Naime, građevine Palenquea se nalaze raštrkane na svega 15 km2 površine, ali mnoge su još uvijek sakrivene u prašumi i potpuno nepristupačne turistima. A od onih pristupačnih, mnoge su građevine trenutno zatvorene za posjetitelje zbog arheoloških iskapanja ili restauracije. Posjetitelju praktički ostaju samo građevine na tzv. Glavnom trgu i još nekoliko drugih u neposrednoj blizini. Palenque je ponovno različit. Drugačiji je i od Copana i od Tikala. Iako je i Palenque bio na vrhuncu u približno istom razdoblju kao i prva dva lokaliteta (cca 600. do 800. godine) te napušten i prepušten prašumi tek nekoliko desetljeća prije ostalih (oko 900. godine), Palenque mi je mrvicu više prirastao srcu od Tikala, ali još uvijek ispred svih prednjači Copan. Copan je imao nevjerovatne reljefe i skulpture i još nevjerovatniju pustoš kada je riječ o posjetiteljima. Tikal je imao zanimljive piramide i još zanimljivije uspone na njih, ali je djelovao posve golo. Poput gole žene. Lijepo, ali nekad nešto fali. Nema tamo ni reljefa ni skulptura ni zidnih slika. Za Palenque bih se usudio reći da je lagana sinteza jednog i drugog. Dok su piramide puno manje monumentalnije od onih tikalskih, opet su savršeno uklopljene u prašumu i čovjek može satima gledati ih i čuditi se arhitektonskoj nadmoći i domišljatosti ovog naroda dok je Europa cupkala u mraku srednjeg vijeka. A piramide i ostale građevine u Palenqueu su i ukrašene reljefima, skulpturama i zidnim slikama iako ni približno onoliko koliko u Copanu.
Dvije su najvažnije građevine u Palenqueu i nalaze se na svakoj razglednici. Jedna je Hram natpisa, a zapravo mauzolej Pakala II, najvećeg vladara Palenquea. U njegovom razdoblju od 615. do 683. godine grad je bio na vrhuncu svoje moći. Pakal je izgradio većinu najvažnijih građevina, a nadgledao je izgradnju i svog mauzoleja, veličanstvene piramide, na Glavnom trgu. Kada je umro, imao je čak 80 godina (tada je životni vijek bio između 30 i 35 godina), a na prijestolju je proveo 68 godina. Grobnica koja je pronađena u srcu Hrama natpisa prije pedesetak godina krila je njegov kameni sarkofag, prekrasno ukrašen majanskim hijeroglifima te mnoštvo stucco dekoracija, zidnih slikarija, predmeta od zlata i dragog kamenja, te Pakalovu pogrebnu masku unutar sarkofaga. Nažalost, ulaz u mauzolej je danas strogo zabranjen kako bi se spriječilo njegovo daljnje uništavanje, ali je zato u njegovoj blizini otvoren zanimljiv muzej s realnom rekonstrukcijom grobnice i posebice sarkofaga. Inače, sav je grobni inventar otišao u Antropološki muzej u Ciudad de Mexicu, najvažniji u zemlji, kojeg mi je namjera posjetiti pri kraju ovog putovanja po Meksiku i središnjoj Americi.
Druga važna građevina u Palenqueu je kraljevska palača koju je također počeo graditi Pakal II, ali su je mnogi kasniji vladari nadograđivali. Riječ je o velikoj građevini postavljenoj na deset metara visokoj platformi do koje se sa svih strana dolazi stepenicama. Građevina je otvorena mnogobrojnim unutrašnjim dvorištima, a sve je dekorirano, nekad više, danas puno manje, reljefima, skulpturama i zidnim slikama. Najvažniji dio palače je trokatni toranj koji je vjerovatno služio kao astronomska promatračnica i kao takav danas je jedinstveni u svijetu Maja.
Iako bi se Kaja još pentrala po ruševinama, ja kapituliram i odlučujem se vratiti u grad. Dosta mi je već kamenja. Malo sam se predozirao ovih posljednjih dana. Ali najgora je vrućina i tolika vlaga u zraku da je jednostavno nepodnošljivo. Cijeli dan majica i hlače su mi zalijepljeni za tijelo. Znoj se lijeva s mene i mogao bi se poput kišnice skupljati u neku kanticu. Dovoljno je samo sjediti u hladu i svejedno se znojiš. Ma odvratno! Ovaj Chiapas ću jako dobro zapamtiti i nikad se više vratiti. Dosta je bilo i Tapachule i Palenquea. Jedva čekam plažu da sperem sa sebe sav taj znoj i prašinu.
Natrag u Palenqueu, ponovno odlazimo u Las Tinajas na kasni ručak ili ranu večeru. Kako god se uzme žderanje u četiri popodne. I potraga za krem juhom od kukuruza konačno je završena! Las Tinajas je ima, ali umjesto pod imenom sopa de maiz, imaju ju na jelovniku pod sopa de elote. Kao hispanist riječ elote prvi put čujem. Maiz je španjolska riječ za kukuruz i svi je koriste od Španjolske do Patagonije. Bilo kako bilo, juha je premašila očekivanja i znam da će odsada biti puno više elotea u mom tanjuru. Uz juhu naručujem i chimichangas, još jedno od mojih omiljenih jela u zagrebačkoj MexCantini. Riječ je o tortillama punjenim u ovom slučaju komadićima piletine, paprikama i rajčicom te pečenima i potom prelivenima umakom od rajčice s vrhnjem i svježim sirom. Porcija je ponovno bila toliko velika da su se komotno mogle nahraniti dvije osobe. Ja sam je, nakon juhe koja me već dosta zasitila, jedva utrpao u sebe.
Naša želja, zapravo više Kajina, je bila da se posve izbjegnu noćni autobusi. Nažalost, prvo duže putovanje u Meksiku i to nam nije pošlo za rukom. Suprotno očekivanjima, nema dnevnog autobusa za poluotok Yucatan, točnije Tulum. Samo su četiri noćna autobusa. Nema druge. Uzimamo onaj u osam navečer. Prijevoznička kompanija je ADO, jedna od najboljih u Meksiku. Ulaskom u autobus, jasno mi je zašto. Autobus je čist, sjedala udobna i mogu se nasloniti više od onih u našim autobusima, autobuski wc je super moderan i, za razliku od onih naših, posve normalno radi. Jedino i ovdje deru po klimi pa ubrzo oblačimo majice dugačkih rukava i jakne koje nismo koristili još od jezera Atitlan.
U meksičkim autobusima postoje tri razreda. Najbolji je deluxe ili de lujo ili ejecutivo, a riječ je o autobusu normalne dužine s 30 do 35 sjedala koji se mogu nasloniti gotovo u krevet i ima puno mjesta za noge, postoji stjuard ili stjuardesa koji donose piće te nekoliko tv ekrana za filmove. La primera je prvi razred i naš današnji bus, više nego prihvatljiv i za noćne vožnje. Bez stjuarda ili stjuardese i bez pića, ali oni mi ni nisu potrebni. La segunda je nešto malo gore od naših hrvatskih buseva – bus nakrcan do skoro 50 sjedala s malo mjesta za noge, wc kojeg nema ili koji ne radi, što isto najčešće vrijedi i za klimu.
Sada mi na pamet padaju samo svi oni chicken busevi po Gvatemali, El Salvadoru i Hondurasu, a posebice onaj maravilloso za Flores. No, i oni imaju svoju čar. Doduše, malo teže ju je pronaći...