Pregled posta

BUĐENJE


...
1.
Duhovnost znači buđenje. Većina ljudi, iako toga nije svjesna, spava. Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se i udavaju spavajući, spavajući odgajaju svoju djecu, i umiru spavajući, a da se nikada ne probude. Nikada ne upoznaju draž i ljepotu te stvari koju zovemo ljudskim bivstvovanjem. Znate, svi mistici - katolici, kršćani, nekršćani, bez obzira na to koju teologiju zastupaju, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti - svi se slažu u jednoj stvari: da je sve u redu, sve je u redu. Iako je svuda nered, sve je u redu. Zaista čudan paradoks. Ali, na žalost, većina ljudi nikada ne shvati da je sve u redu zato jer spavaju. Muči ih noćna mora.
Prošle godine čuo sam na španjolskoj televiziji ovu priču o jednom gospodinu koji je kucao na sinovljeva vrata. "Jaime", kaže, "probudi se!" Jaime odgovara: "Ne želim ustati, tata." Otac viče: "Ustani, moraš ići u školu!" Jaime kaže: "Neću ići u školu." "Zašto ne?" upita otac. "Postoje tri razloga." reče Jaime. "Prvo, zato što je to tako dosadno; drugo, zato jer me djeca zadirkuju; i treće, zato jer mrzim školu." A otac odgovara: "Čuj, ja ću ti reći tri razloga zašto moraš ići u školu. Prvo, zato što je to tvoja dužnost; drugo, zato što imaš četrdeset i pet godina; i treće, zato što si ravnatelj." Probudite se, probudite se! Odrasli ste. Preveliki ste da biste spavali. Probudite se! Prestanite se igrati sa svojim igračkama.
Većina ljudi reći će vam da bi željeli izaći iz dječjeg vrtića, ali nemojte im vjerovati. Nemojte im vjerovati! Sve što žele da učinite za njih je da im popravite njihove potrgane igračke. "Vratite mi moju suprugu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh." To je ono što žele - žele nazad svoje igračke. To je sve što žele. Čak i najbolji psiholozi će vam to reći, da ljudi u stvari ne žele ozdraviti. Ono što žele je olakšanje, ozdravljenje je tegobno.
...
2.
"Neki čovjek pronašao je orlovo jaje i stavio ga pod kvočku na svom seoskom imanju. Zajedno s pilićima izlegao se i orlić, i odrastao je s njima.
Cijeli svoj život orao je radio isto što i pilići, misleći da je i on jedan od njih. Kljucao bi po zemlji tražeći gliste i kukce. Kvocao je i kukurikao, mahnuo bi koji put krilima i letio nekoliko metara po zraku.
Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog dana vidio je iznad sebe, na vedrom nebu, veličanstvenu pticu. Ptica je gracioznom dostojanstvenošću jedrila po snažnim zračnim strujama i jedva da je koji put zamahnula svojim zlatnim krilima.
Orao je gledao u nebo zadivljen. "Tko je to?" upitao je.
"To je orao, kralj ptica", reče kokoš koja je stajala do njega. "On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji - mi smo kokoši." I tako je orao živio i umro kao kokoš jer je mislio da je i on kokoš."
...
3.
Neki poduzetnik je ušao u jedan lokal i vidio čovjeka s bananom u uhu! Razmišljao je: "Ne znam da li da mu to kažem ili ne. Ne, to nije moja stvar." Ali ta misao mu nije dala mira i nakon što je popio čašicu ili dvije, reče neznancu: "Oprostite, imate bananu u uhu." Neznanac upita: "Što?" "Imate bananu u uhu", ponovi ovaj. I neznanac ponovno upita: "Što ste rekli?" Ovaj se počne derati: "Imate bananu u uhu!" "Pričajte glasnije", kaže neznanac, "Imam bananu u uhu!"
...
4.
Ovo je priča o malom Johnnyju koji je, kako kažu, bio duševno zaostao. Ali, kao što ćete to saznati iz ove priče, nije bio. Johnny je bio na satu likovnog odgoja u svojoj školi za djecu s posebnim potrebama. Uzeo je malo plastelina, otišao u kut učionice i počeo se igrati. Učiteljica je došla do njega i rekla mu: "Zdravo, Johnny." I Johnny odgovori: "Zdravo." Učiteljica ga upita: "Što to imaš u ruci?" I Johnny odgovori: "Hrpicu kravljeg gnoja." Učiteljica upita: "A što radiš s njim." On odgovori: "Radim učiteljicu."
Učiteljica je mislila da se Johnnyjevo stanje pogoršalo pa je pozvala ravnatelja koji je upravo prolazio kraj učionice, i rekla mu: "Mislim da se Johnnyevo stanje pogoršalo."
I tako je ravnatelj došao do Johnny i pozdravio ga: "Zdravo, sinko."I Johnny odgovori: "Zdravo." I ravnatelj upita: "Što to imaš u ruci?" I on odgovori: "Hrpicu kravljeg gnoja." "I što radiš s njime?" I odgovori: "Ravnatelja."
Ravnatelj je mislio da je to slučaj za školskog psihologa. "Pošaljite po psihologa!"
Psiholog je bio pametan čovjek. Došao je do Johnnya i rekao: "Zdravo." I Johnny reče: "Zdravo." I psiholog reče: "Znam što imaš u ruci." "Što?" " Hrpicu kravljeg gnoja." Johnny reče: "Točno." "I znam što radiš njime." "Što?" "Radiš psihologa." "Krivo. Nema dovoljno gnoja!" I mislili su da je duševno zaostao.
Jadni psiholozi, čine dobro djelo. Zaista. Ponekad je psihoterapija od velike pomoći jer kada se nalazite na rubu ludila, kada vam malo nedostaje da pobjesnite, nalazite se u stanju koje može dovesti, ili do ludila, ili do misticizma. A mistik je suprotnost luđaku. Je li vam poznat znak po kojem možete znati jeste li se probudili? To je pitanje koje si tada postavljate: "Jesam li ja lud ili su oni ludi?"
...
5.
Da sam svaki put kada sam učinio nešto što je u meni pobudilo loše osjećaje, dobio dolar, do sada bih bio milijunaš. Znate kako to ide. "Oče, da li biste me mogli primiti večeras?" "Da, dođite!" U stvari, ne želim ga vidjeti, i ne volim ga sretati. Večeras želim gledati televiziju, ali kako ću mu to reći? Nemam hrabrosti reći ne. Kažem: "Uđite", a u sebi mislim: "Bože, kako ću izaći na kraj s ovim gnjavatorom."
Ne čini mi zadovoljstvo kada ga primim, i čini mi zadovoljstvo kada mu kažem ne. Zato odabirem manje od ta dva zla i kažem: "U redu, uđite." Bit ću sretan kad se sve to završi, kada budem mogao skinuti smiješak s lica, ali sada moram početi s ovim sastankom: "Kako ste?" "Odlično!", kaže on, i razveže priču o tome kako mu se sviđa ovaj tečaj, a ja razmišljam u sebi: "O Bože, kad će već jednom preći na stvar?" Napokon prijeđe na stvar, a ja ga, u prenesenom smislu, mlatnem po glavi, i kažem mu: "Pa svaka budala bi mogla riješiti taj problem", i pošaljem ga van. "Uh, riješio sam ga se." I sljedeće jutro, tijekom doručka (jer osjećam da sam bio pregrub) dođem do njega i kažem mu: "Kako je?" A on odgovori: "Prilično dobro", i doda, "Znate, ono što ste mi sinoć rekli, zaista mi je pomoglo. Bi li mogao doći k vama poslije ručka?" O, Bože!
Najgora vrsta dobročinstva je ona kada nešto činite kako biste izbjegli loše osjećaje. Nemate hrabrosti reći da vas puste na miru. Želite da ljudi misle da ste dobar svećenik! Kada kažete: "Ne želim nikoga povrijediti", ja kažem: "Pustite to! Ne vjerujem vam." Ne vjerujem nikome tko kaže da nikoga ne želi povrijediti. Rado nanosimo bol drugima, a posebno nekima. Volimo to činiti. I ako ih netko drugi povrijedi, radujemo se tome. Ali mi sami ne želimo nanositi bol drugima, jer ćemo i mi dobiti istom mjerom. To je to. Ako nekoga povrijedimo, mislit će loše o nama. Neće nas voljeti, govorit će protiv nas, a to nam se ne sviđa!
...
6.
"Henry, kako si se promijenio! Bio si tako visok, a sada si puno niži. Bio si tako dobro građen, a sada si tako mršav. Imao si tako svijetlu kosu, a sada ti je tako tamna. Što se dogodilo s tobom, Henry?" Henry kaže: "Nisam ja Henry, ja sam John." "O, i ime si promijenio?!"
Kako možeš takve ljude naučiti da slušaju?
Najteža stvar na svijetu je čuti, vidjeti. Ne želimo vidjeti.
...
7.
Netko me je jednom pitao: "Kako izgleda prosvjetljenje? Kako izgleda buđenje?” To je kao kad se jedan beskućnik u Londonu spremao ići spavati. Tog dana je jedva uspio naći koricu kruha za jelo. Došao je do nasipa na Temzi, gdje je obično spavao. Počelo je kišiti pa se ogrnuo svojim starim, poderanim kaputom. Već je skoro zaspao kad se iznenada kraj njega zaustavi jedan Rolls-Royce. Iz auta je izašla lijepa mlada dama i rekla mu: “Jadniče, zar ste nakanili provesti noć ovdje na nasipu?" I klošar reče: "Da." Ona reče:"Neću to dopustiti. Idete sa mnom u moju kuću, dobro ćete večerati i provesti ugodnu noć." Inzistirala je da čovjek uđe u auto. I tako su se dovezli izvan Londona i došli do njezine vile koja je izgledala kao da je iz snova, okružena velikim imanjem. Unutra ih je uveo glavni sluga, kome je dama rekla da se pobrine za čovjeka: "James, smjesti ga u jednu od soba za poslugu, i lijepo postupaj s njime." I James se pobrinuo za sve. Mlada dama se već bila skinula i htjela leći u krevet, kad se sjetila gosta. Nabacila je nešto na sebe i odšetala se niz hodnik do njegove sobe. Vidjela je kako iz sobe izlazi tračak svjetlosti, pa je nježno pokucala na vrata, otvorila ih i našla čovjeka budnog. Upitala ga je: "Je li sve u redu, dobri čovječe. Je li večera bila u redu?" "Nikada u životu nisam tako dobro jeo, gospođo." "Je li ti dovoljno toplo?" "Da, krevet je ugodan i topao." I onda mlada dama reče: "Možda trebate nečije društvo. A, da se malo odmaknete?" I ona krene prema njemu, on se pomakne i padne ravno u Temzu.

... ...
Anthony de Mello



Post je objavljen 25.10.2009. u 21:17 sati.