Prošla je godina dana...maleni otkad si skopio svoje okice...zauvijek...
I stojim tu...Tako malen grob...pokoji cvijet na njemu...puno svijeca...i ja palim jednu, bijelu...o Nevina dušo, nit sada ne znam kuda si pošao i tko te pozvao k sebi...ne znam....
I pamtim te tvoje okice, dvije zvijezdice, i nosic , prstici... Nit sada ne znam kuda si pošao, tko te pozvao...
I ovih sam dana tužna, i ovi su mi u magli kao i prije godinu dana...i ovi...I samo sjećanja...bolna lica, tisuće suza a nijedna moja...Nijedna moja..Pogled u prazno, nevidljivu točku...lutam...Lutam mislima i pitam se...Kako? Zašto?
Ali nema odgovora, nikad ga neće biti... Tvoj odlazak misterija...
Možda se ponekad i činim kao čudna osoba, hladna, jako čudna...A u meni bujica osjećaja...bujica suza, bujica srece, i ljubavi... Kao i svi trazim svoje mjesto pod suncem...kao i svi...
I gledam ta sva dječja ozarena lica...kako su sretni u igri...kako su...I ne mogu im zamjeriti na sreci, nit na ponekoj budalastini . Jednostavno, vrijeme brzo prolazi, brzo odrastamo i zaboravljamo da smo i mi nekada bili djeca...
Post je objavljen 25.10.2009. u 20:27 sati.