Marketing
Priča o Eduardu i Feliksu
Ne j se, bolan
Nekako u ovo vrijeme, krajem listopada 1977. godine, mladi Kenijac Lawrence Kiiru završio je snimanje dokumentarnog filma Ne j se, bolan, diplomskog rada na studiju režije na AKFT-u u Zagrebu. Junaci njegova filma bili su Edward Phirl i Felix Mwale, dječaci iz Zambije, koji su, zajedno s brojnim drugim dječacima, stanovali u bistričkom župnom uredu i školovali se u uskopaljskim školama. Sve te, mahom siromašne, dječake iz uglavnom brojnih obitelji k sebi na stan primao je i o njihovu školovanju brinuo je tadašnji bistrički župnik Franjo Bulić. On je, kako se pričalo, na taj način ispunjavao svoj davnašnji zavjet, da će, ako se spasi od partizanskog streljačkog stroja, svoj život posvetiti Bogu i pomoći siromašnim dječacima iz mnogobojnih obitelji da se školuju i dostojno žive, ne nužno kao svećenici. Preko naših misionara u Zambiji, vlč Bulić pronašao je potrebite i siromašne i u toj dalekoj zemlji, te na taj način dugoj koloni siromašnih dječaka, koji su se školovali i odškolovali iz bistričkog župnog ureda, pridružio i dvojicu zambijskih dječaka, na koje su se Bistričani, nakon kraćeg vremena navikli i prihvatili ih baš kao i druge Bulićeve štićenike.
U ono, komunističko doba, takav postupak jednog katoličkog svećenika, dakako, nije mogao ostati nezamjećen, ali, zbog ondašnjeg prijateljstva dvojice diktatora, Tita i Kaunde, nije mogao biti ni sasvim jednoznačan, pa je Eduradu i Feliksu, na čuđenje mnogih, u bistričkoj župnoj kući jedno vrijeme društvo pravio i sin veleposlanika Zambije u tadašnjoj Jugoslaviji, što je, opet, vezalo ruke tadašnjem represivnom aparatu.
S vlč Bulićem, iz Bistrice su otišli i svi njegovi dječaci i, naravno, Eduard i Feliks. O njihovu životu nakon odlaska iz Bistrice govorilo se svašta. Pričale su se svakakve priče, koje su, kao i sve priče na ovom svijetu, prepričavanjem rasle i granale se u brojne rukavce, te, tako, ako je u početku u njima i bilo zrno istine, vrlo brzo postajale nepouzdane i nevjerojatne.
Zato se je danas, kada i naše sjećanje na Eduarda i Feliksa postaje takvo, dobro podsjetiti da postoji petnaestak minuta Kiiruovog filma da nam to sjećanje podupre i obnovi.
Post je objavljen 24.10.2009. u 20:00 sati.