During times of universal deceit, telling the truth becomes a revolutionary act. George Orwell
Na moj tekst Bi li vas se ticalo? o slučaju „gruzijskog“ gradonačelnika koji je obznanio da ostavlja suprugu zarad trudne ljubavnice, a koji sam završio riječima: „Dakle, bi li vas se ticalo? A u čemu je razlika?“, htijući reći kako se ne bismo obazirali na takvo što da je riječ o Gruziji, i retorički se pitajući u čemu je razlika u odnosu na slučaj Ž.K-a, dobio sam i komentar od kolege cvitamina, evo ga ovdje:
„A što se tiče prosvjetnih djelatnika Laosa, da, ja i dalje mislim da bi ih učenici, roditelji i šira javnost utoliko više respektirali ukoliko bi imali veću plaću. A siguran sam da bi se to pozitivno odrazilo i na kvalitetu njihovog rada. Ali koga to briga“.
Ne znam za vas, ali ja sam taj komentar – koji inače smatram duhovito sročenim – doživio kao bockanje na račun mojih nedavnih apela za podizanjem ugleda (i putem plaća) prosvjetnih radnika u Hrvatskoj. Možda sam s tim u vezi u krivu, ali ono što zapravo želim reći jest da se ne bih složio da me za plaće „prosvjetnih djelatnika u Laosu“ ne bi trebalo biti briga, pogotovo ne na isti način na koji mislim da nas ne bi trebalo biti briga za spolni život političara – sredovječnih muškaraca (osim što se možemo pitati zašto su ih birači birali). Naime, izgleda da se globalno formiraju dvije struje: s jedne strane berluskonizacija ili kerumizacija svjetske politike, tj. estradizacija i vulgarizacija političkog života koji se pretvara u spektakl gdje razlika između estradnih zvijezda i političara sve više nestaje; a s druge strane globalno manje ili više otvoreno obezvređivanje važnosti obrazovanja i krucijalne uloge koju u njemu igraju nastavnici i profesori diljem svijeta. Proteklih tjedana imali smo prilike vidjeti žestoku medijsku harangu na hrvatske prosvjetare: nekome je u interesu da ih se u očima javnosti do kraja omalovaži, prikaže kao ljude koji godišnje okrenu stotine milijuna kuna na instrukcijama, koji beskrajno malo rade i koji su općenito problematični jer maltretiraju djecu itd. Više puta sam i sâm pisao o problematičnim ljudima koji ne bi smjeli raditi u školi (naročito kao ravnatelji), ali ovdje je riječ o nečem puno gorem: nastoji se u (pod)svijest ljudi (i) u ovoj zemlji usaditi ideja da se ljude koji rade na formiranju i poučavanju njihove djece može – pljunuti. A sve pod krinkom navodne velike brige za promicanje važnosti obrazovanja. Kao da obrazovani ljudi čitaju žutu štampu.
Da stvar nikako nije lokalnog karatera, nego da je udar na obrazovanje i učitelje upravo globalni, svjedoči i članak Angele Attard objavljen u Worlds od Education, a u kojem između ostalog piše i ovo: „Radni uvjeti učitelja širom svijeta u posljednjih su se nekoliko godina značajno pogoršali, uglavnom zbog smanjenog financiranja obrazovanja i povećanja opterećenja učitelja. Zbog ekonomske krize radni će se uvjeti vjerojatno pogoršavati i dalje. To je nesretni zaključak Education Internationala donesen nakon opsežnog procesa prikupljanja informacija… Često na tim poslovima rade nekvalificirani nastavnici koji imaju i nižu plaću i lošije uvjete rada, a zapošljava ih se ne samo zbog manjka učitelja, već i kako bi se snizili troškovi obrazovanja… Plaće učitelja često su nedovoljne za pristojan životni standard. U nekim zemljama u razvoju plaće učitelja su blizu ili čak ispod linije siromaštva, dok su učitelji u razvijenim zemljama plaćeni manje od zaposlenih u sličnim strukama… U nekim dijelovima Europe i u Latinskoj Americi do ograničenja akademskih sloboda dovodi povećanje neoliberalnih trendova i uvođenje poduzetničkog stila upravljanja u visokom obrazovanju… Osim toga, nastavnici su više podložni pojavama nasilja i radu u nesigurnom školskom okruženju…. Nasilje nad nastavnicima prijavljeno je i u nekim dijelovima Europe i Azije…“
Dakle, gmazovima u svjetskim centrima moći nije u interesu da se u obrazovanje sve veće mase Orwellovih prola (u što žele – nemojte se zavaravati – pretvoriti i stanovništvo ove zemlje) ulažu sredstva, jer, tko će njima onda moći uspješno manipulirati i prodavati im bozu i muda pod bubrege? Tko će ih – ako budu znali razmišljati svojom glavom – moći uvjeriti da je, recimo, jučer ptičja, danas svinjska, (a sutra ovčja?) gripa od koje je umrla koja tisuća ljudi opasnija od sezonske od koje umre nekoliko stotina tisuća svake godine? Ne, učitelje treba marginalizirati i razvlastiti, obrazovni sustav potkopati, djeci dati „prava“ koja će ih zapravo poticati da ne uče… i dobit ćemo novog čovjeka, koji će pred kamerama pričati o svojim iskustvima u sado-mazo odnosima i još se pritom smijati nadajući se da će zaraditi. Dobit ćemo potrošačkog trola, Orwellovog prola lišenog dostojanstva. Bez dobrog obrazovanja, oko nas će biti sve sve više takvih.
U mjesečniku LeMonde diplomatique (koji izlazi i na hrvatskom) od rujna ove godine, čitam pak zastrašujuće izvješće o stanju u Latviji, zemlji koja je nota bene članica EU, a u kojoj je, nakon što su zatražili zajam od MMF-a, zatvoreno deset posto škola. Autori članka pišu o tome: „Drugi izvor zabrinutosti su proračunski udari na školski sustav. Lilija Zukovska… provodi novi program… namijenjen borbi protiv korupcije i pljačkanja novca namijenjenog javnom obrazovanju. Program sadrži i stavku ’optimalizacija’ (stari Orwell nazvao bi to novogovorom, gp.): ukratko, riječ je o zatvaranju određenog broja škola… Stotinjak od ukupno tisuću školskih ustanova koliko ih ima na tom području. ’To je jako bolno’, žali se gospođa Zukovska. ’Lokalne vlasti suprotstavile su se ministarstvu u Rigi, želeći zaštititi svoje škole, ali bez većeg uspjeha. Za sela koja su zahvaćena tim mjerama to je početak kraja, jer kad dođe do zatvaranja škola, to znači odlazak obitelji, zatvaranje dućana i nadasve, prestanak školovanja najsiromašnije djece koja neće moći plaćati autobus da stignu do najbliže škole (zvuči poznato? gp), a još manje plaćati smještaj ako su primorani ostati u mjestu školovanja.’ Proračun je ranije dopuštao da škole imaju psihologe, liječnike, fizioterapeute, bolničarke i asistente. ’Ove godine sve ćemo to spremiti u spomenar’, žali se Lilija. ’Možemo zadržati samo neophodno nastavničko osoblje… Ovakvo urušavanje javnih službi moglo bi na dulji rok sniziti kvalitetu obrazovanja djece (sic! gp)...
Liga Kalnina je nastavnica u maloj školi u Rikavi… Jedna od njezinih kćeri pohađa školu u susjednom selu Viliani… školi nedostaju sredstva: školska godina 2009. započet će sa samo šest profesora od ukupno devetnaest koliko ih ima, a primit će samo trećinu redovito upisanih učenika. ’U osamnaest godina neovisnosti’, kaže gospođa Kalinina, ’ovo je prvi put da se nad nama nadvila takva prijetnja i ne znamo kako da to riješimo.’
U Rikavi je škola ostala bez ravnatelja – to je mjesto ukinuto. Školom će ubuduće upravljati susjedno mjesto Gaigalava. Bit će primljeni svi učenici, ali samo će polovica nastavnika raditi – u razredima s dvostrukim brojem učenika.
Siromaštvo, obitelji razorene emigracijom, alkoholizam, nedostatak perspektive – sve su to problemi s kojima se djeca u selu moraju suočavati. Ako učenici na kraju osnovnog obrazovanja žele nastaviti s općim obrazovanjem ili s nekom stručnom školom, njihovi roditelji ne mogu im plaćati ni troškove školarine, ni smještaj, ni autobus… Dakle, sa 16 godina većina mladih napušta školski sustav. Kriza ih gura u još veću nesigurnost. ’Dakle, ako se ne zatvaraju škole, onda mladi više nemaju sredstva za školovanje’, objašnjava gospođa Kalnina“.
Želimo li to u Hrvatskoj? I što ćemo učiniti da do toga ne dođe?
Post je objavljen 25.10.2009. u 19:38 sati.