Pregled posta

Peter Stein

Razgovor s Peterom Steinom


Kazalište glumca, a ne režisera, poštovanje autentičnosti teksta i autorovih intencija, stalno citiranje dosega antičke Grčke te otpor prema amorfnom multikulturalizmu, čini se vrlo konzervativnim stavom. No ipak je kazališni i operni režiser Peter Stein sa svojim opusom u okviru kazališta Schaubühne am Ufer Halleschen, kojeg je ustanovio1970. godine u Zapadnom Berlinu, iznimno utjecao na njemačku i sveukupnu europsku kazališnu produkciju druge polovice 20. stoljeća.

Ovih je dana gostovao na slovenskom nacionalnom kazališnom festivalu u Mariboru.

Integralno uprizorenje Goetheova Fausta, u trajanju od dvadeset i jednog sata, možda njegov najpoznatiji, premda ni izdaleka ne i najznačajniji projekt, zbog gigantskih dimenzija uprizoren je samo tri puta, no predstava živi i dalje u obliku recitala, odnosno Melologa za glas i klavir.

Što je to uvjerilo Petera Steina da recitira Fausta na jednom malom nacionalnom kazališnom festivalu?

Rado sudjelujem na festivalima, imaju privlačnu atmosferu i upravo to što je jedan festival nacionalan, čini mi se zanimljivim. Danas svaki festival nastoji biti nešto posebno, no svi postaju sve više slični, jer pokušavaju biti univerzalni; zato imaju sličan repertoar, slični su kriteriji, sastav žirija, sastav publike…Riječ je o plimnom valu koji pljusne sada u ovaj, sad u onaj grad.

Danas je naime na svim područjima u modi crossover, takozvana multikulturnost, a nacionalne i lokalne tipike sve su manje aktualne.

Pri riječi multikulturnost se zgrozim. Mislim da mora svako kazalište proizlaziti iz prostora u kojem djeluje; tu ima svoje korijene, sve ne može posvuda funkcionirati. Za njemački teatar to nedvojbeno vrijedi, isto tako za ruski, budući da sam tamo proživio tri godine, vjerojatno i za slovenski, gdje okolnosti ne poznajem dobro. Talijani imaju drukčiji princip; tamo predstave putuju, no to se odražava i u moći njihove teatarske scene, koja je u Italiji puno slabija nego u Njemačkoj. Kazalište ima jednostavnu zadaću – pomaže nam razumjeti tko smo, a to ne može raditi na globalno univerzalnoj razini. Zato i toliko ustrajavam na autentičnosti jezika, koja jamči uspostavu i očuvanje identiteta.

Kao što kažete: Što se tiče kulture zaprisegnuti sam europocentrist.

Dakako, što mi drugo preostaje. Americi je uspjelo marketinški preraditi neke europske uzore, a Azija, koja se danas postavlja kao vodeća sila, dakako nije kadra ni to. Što su dosegnule azijske države, koje su naravno ekonomski na vrhu, na području kulture? Ništa! Baš ništa! A Europa nije dominantna samo u kulturi, i na području uspostave društvenih sistema i rješavanja konflikta je daleko ispred ostalih. Kažem Europa, a nju ne dijelim na staru i novu. Takva je podjela smiješna. Takozvana nova Europa, koju bi trebale sastavljati države nekadašnjeg istočnog bloka, za desetljeće ili dva imat će iste takve karakteristike kakve ima sada takozvana stara.

No takav sistem potrebuje moćne, tradicionalne institucije, a vi ste na njih zapravo alergični?

Priznajem, čim uđem v kakvu uglednu kazališnu instituciju osjetim smrad po ustajalosti i komoditetu. Čovjek se susreće s nevjerojatnom okoštalošću i lakomislenim trošenjem poreskog novca. Znate li da je u bečkom Burgteatru zaposleno petnaest dramaturga? Što ti ljudi uopće rade? Kazalište odnosno umjetnost ne može biti mjesto gdje se skupljaju kancelarijski moljci.

Habe nun, ach! Philosophie, /Juristerei und Medizin,/ Und leider auch Theologie/ Durchaus studiert, mit heißem Bemühn. /Da steh ich nun, ich armer Tor!/Und bin so klug als wie zuvor. (Proučio sam, ah, filozofiju, pravne znanosti i medicinu, pa na žalost, i teologiju, uz trud i marljivost silnu, a ipak sam bijedna luda ja, mudar ostah kao i nekada…)Faustov uvodni monolog, kojim ste započeli svoj recital, unatoč vašoj uvjerenosti u vitalnost europske kulture, čini se u današnjem očajnom traženju europskog identiteta još aktualniji nego u Goetheovi vrijeme.

Dilema Fausta ima dvije strane; dakako, nezadovoljan je, u očaju nad traženjem mudrosti spreman je prodati svoju dušu i sklapa ugovor s Mefistom, no ujedno karakterizira europski duh koji ustrajno istražuje, mozga, traži mogućnosti…To može biti nedostatak, no sam to vidim kao kvalitetu, uostalom to je jedan od paradoksa egzistencije. Neki se danas mogu ugledati na nekakvu amorfnu novu, univerzalnu duhovnost, no držim da bi Europljani morali biti ponosni na taj svoj radoznali duh, temelje kojega su postavili stari Grci.

Znana je vaša fascinacija grčkom kulturom, no kakav realan utjecaj na današnju umjetnost imaju primjerice Sofoklo ili Fidija?

Neizmjeran, posebice što se tiče kazališta. Grci su stvaratelji europskog kazališta i kazalište uvijek s jednom nogom – neovisno je li riječ o klasičnim ili avangardnim ili aktualnim tekstovima – stoji u prošlosti, u povijesti.

Ta se poveznica danas čini prekinutom; većina suvremenih likovnih odnosno vizualnih umjetnika ne poznaje povijest umjetnosti i brojnima se to ni ne čini potrebnim, a slično vrijedi i za teatar.

Stoji, takve tendencije su veoma jake. Sam vodim teatarski seminar pod naslovim Škola slušanja. Prvo pitanje što ga postavljam slušateljima glasi: Želiš biti umjetnik? Ako je odgovor potvrdan, odmah mu dajem do znanja da ako želi biti umjetnik mora preuzeti odgovornost. Ne možeš reći da te povijest ne zanima, da te ne zanimaju dostignuća europske kulture i civilizacije, da te ne zanimaju djela tvojih prethodnika. To su ipak umjetnikovi vodiči, prijatelji, to je umjetnikova obitelj. U kazalištu ne produciramo, nego reproduciramo, zato imamo veliku odgovornost postaviti što autentičnije na pozornicu ideju autora. Autora, dramatičara treba respektirati.

Takvo je vaše stajalište među režiserima prilično osamljeno; zadnjih nekoliko desetljeća imamo ipak teatar režisera, sve je podređeno njegovim vizijama i interpretacijama, izvornik je samo masa koju mogu oblikovati po svojim zamislima.

U redu, neka to rade, ako tako žele. Katkada, premda vrlo rijetko, to zna biti čak i zabavno. No takve režisere uvijek pitam zašto, za boga miloga, ne napišu vlastito dramsko djelo? Zašto se skrivaju iza Shakespearea? Jeste li toliko nesigurni? Ako imate ideje i vizije, razvijte ih, prelijte ih na papir i postavite na scenu. No onda to radite na tržištu, ne realizirajte svoje zamisli uz pomoć državnog novca. Što se Njemačke tiče, situacija je naime takva da su režiseri angažirani u državnoj kulturnoj instituciji punoj novca, gdje umjesto da bi njegovali europsku kulturnu tradiciju i kazalište kao umjetničku vrstu, za veliki honorar na scenu postavljaju svoje umotvorine. No zašto to uopće zvati kazalištem? Postoje i režiseri koji režiraju samo nova, tzv. aktualna djela. U redu, dobro, no na žalost većina je tih tekstova slaba, često ih pišu ljudi koji ne žive realni, nego virtualni život, a rezultat su banalna, neuprizoriva djela, koja u sebi nemaju ništa teatarsko. Stalno naglašavam: europsko se kazalište temelji na tekstu, zato se svagda iznova treba vraćati natrag korijenima. I opet smo kod starih Grka. Ako se režiser proglasi autorom, to ima i pogubne posljedice i za glumce, jer ti više ne sudjeluju u stvaralačkom procesu, nego su reducirani na razinu marioneta što ih režiser raspoređuje po pozornici i njima manipulira. Gube samostalnost i odgovornost. To može uništiti kazalište, budući da se glumci moraju razvijati, a to mogu raditi samo preko uloga. Na svijetu ne postoji akademija gdje bi naučili glumu, osim osnovnih tehničkih znanja, koja su dobrodošla, možda čak nužna, no nipošto nisu dostatna.

Kao što kažete, neprirodno je današnje praćenje života oko nas samo na virtualnoj razini, preko medijskih posrednika; no čini se da je fokusiranost gledatelja čak i u kazalištu veća pri prizorima na monitoru nego pri zbivanju na pozornici. Možda se zadnjih desetljeća percepcija nepopravljivo deformirala?

Ne kažem da je to neprirodno; dakako da nas slike privlače, puno su moćnije nego zvuk, opip ili miris. Riječ je o tome da je naš život postao nesnosno ovisan o virtualnim informacijama. No to nije naš život, to nije zbiljsko iskustvo! I kazalište je iluzija, laž, obmana, no prezencija je glumca autentična. I to je neprocjenjivo. Ako režiseri u uprizorenjima upotrebljavaju videosnimke i tima odvraćaju pozornost gledališta od glumaca na sceni, onda je to grijeh. Sam tada zatvaram oči i čekam da prođe. Ili ustajem i izlazim vani. U kazalištu je značajna interakcija između glumca i gledatelja, odnosno, jednostavno rečeno, interakcija između dva čovjeka. To je puno teža zadaća za režisera nego emitiranje videosnimaka. Inače, kazalište ima svoje zakonitosti intervala, potrebno je deset minuta umaranja dosadom, pa da dođe do burnog čuvstvenog odaziva.

Tu je vjerojatno nepopravljive promjene pri percepciji izazvao film i mogućnost montaže, koja jamči stalnu pozornost i dotok adrenalina?

Naše su sposobnosti percipiranja zbog mase slika i znakova, kojima smo svaki dan izloženi, nedvojbeno postale invalidne. Brojni kazališni režiseri nastoje pozornost publike dosegnuti različitim efektima što ih kradu tu i tamo, pri čemu nisu svjesni koliko je prozaičan i vulgaran taj čin.

Stalno naglašavate značenje povijesti, značenje akumulacije znanja i memorije, no za vitalnost je svake generacije nužan i zaborav.

U svakom slučaju, amnezija je ugrađena u ljudsku genetsku strukturu, jer je nužna za preživljavanje. No ako želiš živjeti život u skladu sa svojom savješću, tada amnezija pomaže samo za kratko vrijeme, potom reminiscencije prošlosti izlaze na vidjelo dana s još većom snagom. Pri kraju Drugoga svjetskog rata bio sam star sedam godina, pa ipak sam veoma dugo nosio teret užasa što su ih izazvali naši očevi. Znate, problem Njemačke je bio i jest u provincijalnosti, to je bio temeljni razlog koji je doveo do pojave nacional-socijalizma. Taj sam provincijalizam nastojao izbjeći stalnim putovanjima, no na mnogim su mi mjestima, kad bi čuli da sam Nijemac, pred nosom zalupili vrata. Bio sam teko reći izopćen i zbog toga sam jako patio. Potom su se okolnosti počele stabilizirati, ljudi su počeli zaboravljati, kao da se ništa nije dogodilo. Tim sam zaboravom, s jedne strane, bio oduševljen, svatko želi da je cijenjen i prihvaćen, ali sam, s druge strane, bio i zgrožen. Kako je moguće zaboraviti takve užase? To je nepojmljivo! Amnezija je dakle samo priručna mogućnost za kratak bijeg, no dugoročno su svi ti događaji dio naše povijesti, kao što su dio naše povijesti Euripid, Shakespeare, Schiller ili Goethe. I svijest o tome ne osjećam kao slabost, nego kao snagu, jer smo u osobnoj i kolektivnoj memoriji kadri integrirati i tako strahotna poglavlja naše povijesti. I naposljetku, misaoni se preokret u Njemačkoj nakon Drugoga svjetskog rata doista dogodio, danas imamo puno manje ksenofobije nego recimo Talijani i Francuzi. Ili čak Britanci, kojima doista ne možemo očitati provincijalnost.

Izvire li otud i vaš otpor prema Richardu Wagneru?

Ne, taman posla, u tom bi slučaju morao imati otpor prema brojnim klasičnim umjetničkim djelima. Wagner je bio jako ohol, svoje malograđanske traume nastojao je uviti u maglu arhaičkih mitova, a sebe postaviti na pijedestal velikana i glazbenog genija. To je tipično njemačko megalomanstvo. I pseudoreligioznost. Nju ne podnosim, premda je kadšto opazim i kod sebe. Umjetnost je možda doista moja religija, no ne mogu je prakticirati tako opsceno pompozno. Stari Grci su mi puno bliži. Poznavali su pravu mjeru u životu i umjetnosti. A oni su neodvojivi.


Razgovarao Peter Rak

Preveo Mario Kopić


Post je objavljen 25.10.2009. u 11:53 sati.