Pregled posta

Radio Krknjač!

E, da mi je znat kako ovo započet ... ajmo mi ono, bilo je to jednom davno, ali ne iza sedam gora i priko sedan mora ... ovod, kod nas doma, u Mašogradu. Točnije na Glavici!
Ovi dan smo svjedoci kako je na sućuračkome portalu započeja sa emitiranjen internetski radio.
Kako je to lako danas pokrenit, prijaviš se na server, svi jemadu doma brzu vezu na internet i svršila Mare zavit. Ili, kako bi rekli Amerikanci piece of cake, ili big deal! ča je pokojni Momčilo Popadić maštovito priveja na hrvatski, onako po svoju ka Neš' ti!
A jeste li se ikad zapitali kako bi to bilo napravit u ona doba, osandeset i neke ... Da vidimo, provaću van opisat kakva je bila situacija u to doba. Ne politička situacija, nego onako, tehnička ... pun mi je ... kufer, recimo ... politike
Privatne radio postaje su postojale samo na Trulome Zapadu, ča smo i mi mogli malo okusit naročito priko lita, kad od oni pusti talijanski stanic ne bi moga normalno slušat ove naše dvi i po domaće, koje su onda emitirale. Radio Split, Radio Zagreb i to je to! Radio Kaštila su postojala samo u mašti poglavice Siouxa, rođenog ka Tonča Katalinića, porijeklom iz ruralnijeg kraja Kaštela, više geografski na zapadu ...
Sićan se onda su na tin stanican, točnije na Splitu, glavni voditelji bili Tonči Bonači, ča se prišalta kasnije u novinarske vode, i Jadran Marinković, koji se ne da još ni dan danas!
Prve tragove najotkačenije zabave su počeli širit članovi „Prave Kotke“, Rade, Žele i ekipa, počevši radit Trtu-Mrtu, koja je, vidićete po strukturi naših „emisija“ onda imala ogroman utjecaj na nas ...
Postojali su prvi zameci medijskoga širenja koje je pokrenija pokojni Gordan Franić Futa, kad je, pazi sad, REEMITIRA satelitski program, sićan se Discoveryja, CNN-a i još pokojega ... Znan da bi doma prova gledat vijesti na engleski, ali bi me pape umeja sa onin „ča je reka, ča je reka“ ... dokle bi ja njemu priveja jednu rečenicu, utekle bi mi tri i sa ozbiljnin gledanjen je bilo gotovo ...
Futa se tako godinama kara sa saveznin sekretarijaton za promet i veze (je li se to onda tako zvalo?) je li on smi reemitirat satelitski program, bilo je tu i sudovanja, i pečatiranja odašiljača na Marjanu, ali ipak ... još je bilo živo sjećanje na znamenitu izjavu „... zaustavite toga Rojtera!“ iz doba kosovske krize, sredinon osandesetih se osjećalo kako stega polako, polaaaaaako popušta. Daleko od onoga ča jemamo danas, malo, ali je čovika veselilo
To je bilo, ukratko, okruženje i situacija u ono doba, ča se tiče radija, je li ...
A ča se tiče nas? Ja bi u ona doba iša u Trst i donija jedne rebatinke i kesicu praznih muzičkih kazeta. Jerbo i kod nas ili nije bilo za kupit oli su bile po zlato. A i @pechina ne bi napunija u Trstu portapak, isto doša sa jednon kesicon iz Trsta. Uvr glave još jedna majica i rebatinke na sebi
I doma su nas obadvojicu priko oka gledali, a po selu ... a ča ću van poć govorit ...



I tako smo nas par neiživljenih omladinaca, veterana preživjelih iz disko kluba na Gojači, par godina prije ... okupljeni u ondašnjoj mjesnoj omladinskoj organizaciji ... odlučili pokrenit RADIO STANICU, kako se to onda zvalo. Nažalost, u ono kameno doba bez digitalaca i mobitela, nije ostalo sačuvano baš puno fotografija, pa van mogu prikazat samo ovu, nas četvorke nakon snimaanja jedne od emisija .
Nabavili smo ŠPIJUN BUBU, ča je inače bilo umjetničko ime za najbezazleniji bežični mikrofon, čudo tehnike u ono doba, a danas ga jemaš u trafiki za kupit. Izguliš mikrofon, spojiš zanamisto njega linijski izlaz sa kazetofona i muziku po svome guštu priko FM odašiljača moreš slušat na bilo koje radio, ako si meka antenu dovoljno visoko, par stotin metri uokolo.
Niko sritniji od nas ...
Razletili smo se okolo, namištali stanicu na radiju u ona tri i po kafića ča su onda bili po selu i provjeravali dokle se čujemo. Kad smo govorili da namištamo stanicu za slušat „Radio Krknjač“, kako smo se nazvali, niko nan nije virova. I ne čudin se, neozbiljni smo i dan danas, atroke pri dvadesetak godin ...
Svima smo se bili popeli na vrj glave!
Ako bi meknija antenu kod mene doma na balkon, pokriveno je bilo deboto cilo selo!
Nije nan to bila jedina aktivnost ... prvu smo emisiju napravili po kućan, ali smo se zarekli da ćemo iduću učinit u studiju ...
Malo smo poćirili kako je to u „pravin“ studijima, ka ča je Radio-Split (fala ti, Slobo Gutoviću!) i odlučili naše omladinske prostorije na Glavici (sadašnja kula „Top“) uredit onako, po viđenju.
Veću prostoriju smo umotali u najdeblji stiropol koji smo mogli onda nać (pet centimetri!) i sa gornje strane zalipili kartune od jaja, jerbo nismo mogli nigdi onda nabavit reljefne spužve koje su se za to koristile, prigradni zid smo probili i mekli jedno debelo caklo, da oni iz „režije“ i oni iz „studija“ moredu komunicirat na mote ... ali i tako sa priručnin sredstvima postigli smo skroz pristojnu zvučnu izolaciju, i ča je najvažnije, jemali smo pravi pravcati studio ...
Reka je oni sa slike, u plavoj jaketi, da kad stoji unutra more čut krv kako mu gre u ušiman kolika je bila tišina!
Čak smo i opremu pribavili, miksetu sa Gojače, iz staroga disko-kluba ... skupa sa Quad pojačalon i Tannoy zvučnicima.
Današnja generacija, odgojena na plastičnin mini-linijama, teško će nas razumit koliko nan je to značilo.
Meni posebno, jerbo san svoje prve zarađene šolde u životu potrošija na gramofon, pojačalo i zvučnike. Odvojene, naravno ...
Vidićete, ko bude jema volje poslušat, koliki je kvalitativni skok u tehničkoj izvedbi bija između prve i druge emisije ... a i sadržajno, jer smo uspili nagovorit jedan prekrasni ženski glas da nan čita vijesti, a tek se za desetak godin posli moglo vidit koliko smo bili vidoviti, jer je dotična šinjorina, sada već udana gospođa u najboljin godinan, počela vodit program najprin na KL Eurodomu, pa na Radio-Dalmaciji. Neka joj je mama zabranila da se druži sa nama, radio-čudacima, da ne izgubi „dobar glas“ ... mama ka mama, kasnije, posli puno godin, i ona je priznala svoju tadašnju grešku. Naravno, radi se o našoj Paoli, ugodnome glasu sa Radio Dalmacije.
I da ne zaboravin spomenit, onda, ka i sad, ni jedna dobra zafrkancija po selu nije mogla proč bez Žutoga, koji nan je i na špici emisije bija zaštitni znak.



Malo smo se provali i raširit, na donji pod omladinskih prostorija, ono di je Top, tili smo otvorit omladinski klub sa sindikalnim cjenama ... u današnjoj knjižnici smo organizirali projekcije prvih filmova na VHS kazetama, puno puti i bez prevoda ... Onako mladi, nadobudni i puni sebe, nazivali smo to pompozno „Video Maratonima“ ... ali to nije smetalo da se skupi priko sto svita unutra kad smo davali filmove. Ako se to projekcijon more zvat, pušta se film na običnu TV, OGROMNE dijagonale od 66 cm ali i to je bija onda medijski bum. Ne znan je li sve skupa bilo tri videa u selu ... mi smo ga žicali u vatrogasaca, skupa sa televizijon, a u pauzama između projekcija dica bi se igrala na par naši kompjuteri koji su bili postavljeni okolo po stolovima. Sve bi to trajalo po tri dana, a mi bi doli spavali na klupama, od straja, da nan ko ne odnese opremu, jer smo donili sve svoje iz kuće, kompjutere, pojačala, zvučnike, male TV, osin velike TV i videa iz vatrogasaca ...
I na turniru u malomen balunu smo jemali svoju ekipu, zvali smo se „Ravni tabani“ i svi su se zajebavali sa nama dokle se nismo jedan put uspili plasirat u četvrtfinale, kad je turnir na Sokolani nešto značija, i kad bi svake godine bilo priko sto ekipa!



Čak smo par puta organizirali i disko-večeri na ondašnjin prvin litnjin feštama, sićan se dobro diska na košarkaškome igralištu na Sokolani ...
Uspili smo snimit dvi emisije, sredit studio, jemali smo puno planova sa radion, tili smo ga legalizirat, nabavit i bolju tehniku ... ali puklo je, ne kod nas, nego tamo di nije smilo puknit. Onda, osandeset šeste, sedme, počele su se već nazirat kasniji događaji, povampireni duhovi prošlosti su na istoku bivše države već bili utekli iz boce, i niko od ondašnji mjesni oci nije jema volje, snage ili bilo čega, da se sad zeza sa par nadobudni omladinaca i da bugne šakon o stol tamo di je tribalo bugnit, da nas podrži! Onda se bez političke podrške nije moglo puno napravit. Rekli bi zli jezici da se to nije puno prominilo
A rekli bi zli jezici i da smo se dirnili u osinjak kad smo tili na Glavici otvorit omladinski kafić i tadašnjin wannabe ugostiteljima nehotice, nenamjerno, ubit tržište ...
Neću sad nikakva imena spominjat, nema smisla ... onda je bilo onako, i ne valja sad plakat za prolivenin mlikon! Svi smo u ta vrimena naglo odrasli i uozbiljili se, naučili mašo, mašo o međuljudskin odnosima ... Samo da se zna da smo propustili krasnu priliku za širenje medijskoga prostora još u ondašnja vrimena, kad je malo nji to jemalo na pameti!
A danas, eto, pritisneš botun, i čita te @navalni u Kanadi, @toniCA u Kaliforniji, kod Švarcenegera, ili @bili_lancun po Dojčlandu, ove naše bliže u Zagrebu, Varaždinu i Rijeci njanci ne računan.
Samo san vas tija podsjetit, da nije uvik sve bilo tako lako. Naročito se to odnosi na naše juniore, koji su se već rodili sa gamepadon, joystickon i tastaauron u rukan i ne znaju ni „Čovječe ne ljuti se“ odigrat bez Playstationa.
Pisa san u prvome licu, jer mi je tako lašnje, ali naravno da nisan bija sam, niti bi uspija sam sve ovo napisat i evocirat ... tu je ogromnu pomoć sa svojin slonovskin pamćenjen, pružija @pechina ...
A da ne ostane sve samo na priči, pobriniće se @gregor sa sućurac.info, koji nan je obeća pustit priko internet radija ove dvi emisije. Za one koji su nestrpljivi, evo in ovako ...
Tako to izgleda kas se onda, u ona vrimena, snimi na pravoj opremi i na prave kazete, one iz Trsta naravno, uz svu pomoć današnjega hardvera i softvera, koji je bija samo točka na i ondašnjega mukotrpnoga rada. Nadan se da ćete guštat u slušanju ...

Prva i to Prvomajska emisija, 1986. godine ...




Druga - Novogodišnja emisija, kraj 1986. ...:



Znan da će ONDAŠNJI izbor muzike možda čudno zazvučat danas, ali prije nego bilo ča rečete, izbeštimate oli organizirate prosvjede, sitite se, rič je o 1986. godini ... onda je bilo onda, a sad je sad. Svako vrime nosi svoje, i ono ča je rečeno i napravljeno se ne more izbrisat, iako se neki svojski trude ... Nisan Jura Stublić, pa da ću minjat tekst pisme i stavit zanamisto „dva dinara u đuboks“ dnevnopolitički ispravnije „dva žetona u fliper“ ... bitno je da je i onda ka i sad bilo „dva piva u sebe“
Zdravi i veseli bili, puno pozdrava od stare ekipe „Radio Krknjača“!

Update:

Je, jesan ja trenutno u dijaspori, na drugi kraj Kaštili, ali ne moreš kontra prirode, ovi post san bija prinija na Portal Sućurca, na kojemu se izrodilo mali milijun komentari od Sućurani sa svi stran svita, koji nadopunjuju osnovnu temu ovoga teksta, pa, ako vas zanima, poćirite...

Post je objavljen 25.10.2009. u 11:26 sati.