Marketing
Kriza demokracije i mogućnost autokracije u Hrvatskoj
Moj dnevnik "Milan Bandić - hrvatski Vladimir Putin?", objavljen prekjučer, izazvao je mnogo komentara, često kritičnih pa i prezirivih. Jučer sam svoje teze konciznije i, nadam se, jasnije iznio (pa predlažem zainteresiranima, ako već nisu, da taj tekst prvo pročitaju; neke teze iz prvog dnevnika razrađivat ću još slijedećih dana).
Moram se opet vratiti tome, zbog nekih temeljnih nerazumijevanja i pogrešnih pravaca razmatranja.
Neki kritičari su se uhvatili jednog detalja - usporedbe s Vladimirom Putinom. Karizmatske vođe kod mene ne izazivaju osobito snažne emocije, pa o njima raspravljam kao društvenom fenomenu, bez osobitih strasti. Zato sam se posvjetio općem razmatranju društvene situacije i tendencija, ne pojedinostima.
Osnovna misao: kad u situaciji društvene anomije narod gubi povjerenje u institucije parlamentarne demokracije i u stranke koje se iscrpljuju u međusobnim jalovim prepucavanjima ("političarenje"), otvara se prostor za mogući uspon autoritarnog vođe, koji koncentrira osobnu vlast u sustavu "plebiscitarne demokracije". (Tu imam na umu klasičnu Weberovu analizu sustava sa karizamtskim vođom. Takav smo sustav uostalom imali 1990.1999, pa je slijedio i Weberov "prelaz karizme u nešto svakodnevno").
Tu se Milan Bandić pojavljuje kao trenutno najizgledniji kandidat, jer uspješno kombinira dobru ukorijenjenost u krug moćnika i sposobnost ulagivanja običnim ljudima (što nazivam "autoritarni populihzam"). On je to već uspio u Zagrebu: svakom analitičaru je jasno da on vlada u korist krupnoga kapitala, ima stotinu afera koje ukazuju na strašno razbacivanje javnoga novca i podvrgavanje javnoga privatnome interesu, ali narod ipak glasa za njega.
To je struktura situacije. Razmišljati o strukturama, ne samo o pojedinostima, nije lako (zato postoji "politologija" kao znanost). Strukture su prikrivene, za razliku od osoba, događaja, neposrednih odnosa; ali su trajnijeg značenja (pa ja govorim i o kontinuitetu "blokade društvenih potencijala" u posljednjih 30 godina, te o ukorijenjenosti autoritaroga mentaliteta, što se može pratiti stoljećima unatrag).
Sličnih situacija bilo je stotine u svijetu u polsljednja dva stoljeća; Rusija u zadnjim godinama Jeljcinove vlasti je jedan primjer. Zato sam spomenuo Vladimira Putina (a mogao sam recimo Napoleona III, koji je prototip "plebiscitarne demokracije"). Moglo bi se spomenuti i Napoleona I, odnosno anomiju koja je Francuskom zavladala u doba Direktorija stvarajući uvjete za uspon karizamtskog vođe - no u tom slučaju, kao i kod mnogih drugih karizmatskih vođa, napravljen je bitan korak dalje, naime ukidanje samih demokratskih formi.
"Kačiti" se sada za samu usporedbu s Putinom, ukazivati na razlike koje naravno postoje, znači zanemariti ono bitno. To je PMSM previše emotivno reagiranje kad se spomene karizmatski vođa, kojeg neki uzdižu u zvijezde, drugi preziru i nastoje uniziti (ili oboje pomiješano). Karizmatski vođa strastima koje izaziva "ispunjava" prostor javnoga diskrsa, opčinjeni njegovom osobom (bilo da ga obožavaju, bilo da ga mrze), ljudi postaju nesposobni sagledati strukture.
Pa se onda recimo nekima pričini da se ja Bandiču ulizujem, iako sam vrlo jasno dao do znanja da su moje osnovne političke koncepcije suprotne ("participativna i deliberativna demokracija"). U odgovoru jednom kritičaru na facebooku, rekao sam da je moj uzor u Rusiji Gari Kasparov (poveznica na njegov sajt na ruskom. Na engleskom pročitajte npr. njegov članak Putin's Gangster State.
Post je objavljen 25.10.2009. u 10:42 sati.