Jučerašnji zapis ispao je predugačak i presložen za blog dnevnik. Previše sam toga odjednom htio reći, a ipak sam neke bitne detalje ispustio. Neke sam stvari posebo treba obraditi, u drugim dnevnicima. A s druge strane, ideje su složene. Neki su krivo shvatili. Drugi su pak, legitimno, izrazili neslagaje s osnovnom tezom.
Pokušat ću sada što kraće i jasnije objasniti tijek moji misli o ovom važnom pitanju. Nešto ću ponoviti, neka pojašnjenja dodati.
1. Milan Bandić nesumnjivo je osobena pojava među hrvatskim političarima. Postaje lokalno snažni političari, uspješnih gradonačelnici, ali on ima posebnu snagu jer Zagreb je ipak nešto drugo, i zato osobiti potencijal.
2. S jedne strane, izvanredno je izgradio mrežu, "hobotnicu" utjecaja, "kumskih" veza, koja je trans-stranačka. To je mreža koja se ne može svesti pod banalni pojam "korupcije". Riječ je o bogatašima, mreži političkih i ekonomskih moćnika, koji jedni drugi namještaju poslvoe a da nikakve direktne korupcije nema. (Upozorio sam da je to tipični kapitalistički rfenomen, "kumovski kapitalizam", a ne nekakav "reziduum" komunizma.) Dodatak je tome znatno šira mreža klijentalizma - ljudi koji su poslovno vezani uz Grad Zagreb, Zagrebački holding i brojne trvtke s njima povezane, koji imaju interesa, da se vlast ne mijenja.
3. S druge strane, Bandić se odlikuje izvanredno uspješnim populizmom: mnogi "mali" ljudi, koji za njega glasuju, zaista vjeruju, da on o njima brine. Tol je pak povezano s zastupanjem konzervativnih vrednota, koji odgovaraju raspoloženju većine "malih" ljudi. Stotinu afera mu nije naudilo - to je iskaz onoga, što se zove "karizma". Riječ je o autoritarnom tipu populizma: dajte mi vlast i ja ću brinuti o vama. Taj imidž dobričine kojem ne smeta hodati po blatu predgrađa ozbiljan je nedostatak svih ostalih relevantnih predsjedničkih kandidata.
4. Hrvatska je u stanju produljenje, duboke društvene krize - može se govoriti o blokadi društvenih potencijala, koja traje još od početka 1980-ih i fakatički su političke promjene nisu prekinule. Stanje anomije - gubitak povjerenja ljudi u osnovne vrednote i načela, na kojima se društvo zasniva. Erodira legitimitet svih društvenih institucija, a posebno političkih stranaka i političara kao staleža. (Oni "političare", bave se politikantstvom, a ne politikom.) Traži se nešto novo.
5. Iako postoje neki ohrabrujući znaci da se društvo "odozdo" počinje buditi i samoorganizirati, daleko smo, PMSM, od stvarne mogućnosti da se na taj način stvori socijana snaga, koja bi mogla iznuditi političke promjene. Nema ni drugih nezavisnih snaga koje bi tako nešto mogle postići.
6. Tako, paradoksalno, nove političke snage mogu izrasti samo iz političarske sfere. Klasični način jest da se, mimo etabliranih stanaka, nametnu lideri koji imaju upravo gore, pod 2 i 3., navedene kvalitete: dobri su s moćnicima, a znaju se ulagivati masama. Oni su vrsta patrijarhalnog dobrog gospodara, koji brine o narodu kao o svojoj djeci. (Radikalniji slučajevi su fašistički diktatori.) Demokracija ostaje, ostaju izbori, ali od "rivaliteta elita" koje se bore za naklonostn birača, prelazi se ka "plebiscitarnoj demokraciji": narod glasa tko će nad njim vladati. Desni tip autoritarnog režima. (Lijeva je teorija "aktivne demokracije", participativne/sudioničke i deliberativne).
7. Naša politička tradicija i kultura su takve, da je ideja autoritarnih vođe ljudima bliža nego kompleksnije ideje demokracije. Milan Bandić tu ima šanse da se nametne kao "dobar vođa" kojeg ljudi žele. Milan Bandić je u svojim rukama koncentriao vlast nad gradom 0d 800.000 ljudi, i ljudima se to sviđa. Primjenljivo je to i na Hrvatksu - "Hrvatskih holding" nije veća besmislica od "Zagrebačkog holdinga".
8. Riječ je o dugotrajnoj, strukturalnoj tendenciji, koja se ne iscrpljuje ovim predsjedničkim izborima. Ako postane predsjednik, Bandić naravno neće dobiti ni priblićno one ovlasti koje je nekad imao Franjo Tuđman, kasnije Vladimir Putin. Ali uz brojne njegove veze, on može imati znantno veću moć od Stipe Mesića, i ići dalje u zasnivanju autoritarno-populističkog političkog pokreta, iznuđujući prijevremene izbore i eroziju postojećih stranaka. Svih ovih mjeseci ne priprema se on samo za predsjedničke izbore - gradi mrežu, hobotnicu, za šire svrhe. A ako i ne dobije te izbore - to je samo jedna bitka, ne rat! Zato mislim, da će se u slijedećih godinu-dvije politička slika nastaviti bitno mijenjat. Erozija političkih stranaka će se nastaviti jačanjem novih snaga (kao što su se pojavili Glavaševa stranka, Kerum i još neki).
9. Nasuprot tom autoritarnom populizmu, moguće je suprotstaviti "Wparticipativni pouplizam". Revitalizirati civilno društvo. Tom se temom mnogo bavim i čitat ćete o tome slijedećih tjedana.
Nadam se, da je ovoj jasnije!
Post je objavljen 24.10.2009. u 22:48 sati.