.....ovo mjesto je zaboravljeno. Napušteno. Taman dovoljno dugo da ga se više nitko ne sijeća i taman dovoljno dugo da mu se vratim.
Ne želim djeliti svoje misli, svoje osjećaje. Želim ih sebično čuvati samo za sebe i za one, one koji će shvatiti. Možda mi je previše stalo do onoga što drugi misle, a možda jednostavno ne želim pokazati taj dio sebe. Nešto novo je započelo, i nije me strah iako hodam na slijepo i ne znam što ima dalje. Toliko novih mogućnosti.
Možda sam krenula ispočetka, a možda nastavljam tamo gdje sam stala. Možda me ovaj put one ne iznevjere iako sam im poklonila svu sebe. Možda će me pamtiti po dobrom, a možda i po lošem. Možda će me mrziti zbog onoga što jesam i voljeti zbog onoga što nisam. Možda ću naučiti kako da "forgive and forget." Možda ću odrasti. Možda tada prestane boljeti?
Treniram biti slobodna. Stoga evo nešto napisano iz tuge, iz ljutnje, iz osjećaja...
Čemu bijele ruže?
Nevinost je umrla, krvave glave, pretučena na pločniku prometnih ulica.
Čemu bijele svijeće?
Djetinstvo je izdahnulo, ugušeno pored klackalica, pješčanika i klupica.
Čemu crna slova bijelih novina?
Istina je nestala, pobjegla od kuće, oteta, zaključana u podrumu nekog perverta.
Čemu suze s bijelih obraza?
Ljubav je odavno pokopana. Pucala si je u glavu, u uličici, baš tamo
iza bijelog kombija.
Čemu bijela laž?
Zar neznate da su jučer dobrotu raznjeli bombom, usred bijela dana?
Post je objavljen 24.10.2009. u 19:09 sati.