Marketing
Milan Bandić - hrvatski Vladimir Putin?
Posljednja četiri dana objavljivao sam ovdje na blogu samo poeziju. Ne zato, jer se drugim stvarima nisam bavio - naprotiv: okupiran sam drugim oslovima, pa nemam dovoljno vremena da se posvetim dovršenju nekih složenijih tekstova na kojima sam ranije radio ili sam ih tek zamislio.
Konačno moram nabacati neke misli na temu kandidature Milana Bandića za predsjednika države. Nemam vremena za detaljniju analizu, pa ću samo naznačiti osnovnu misao o tome, što njegova kandidatura znači za politička gibanja u Hrvatskoj.
Nisam naime zadovoljan onim što mogu pročitati kod raznih analitičara i komentaroa političkh zbivanja. Svi ostaju unutar jednog uskog okvira zadanih pravila igre, kao da je politika naprosto ono, što sam jednom prilikom označio kao političarenje, naime međusobno nadmetanje profesionalnih igrača, "političara". (vidi tekst od 6. svibnja: Studentski prosvjed razotkriva: naši su političari idioti!) Dubinske se promjene, međutim, događaju izvan tog skučenog terena.
Socijalna anomija i zaoštravanje klasne borbe
Ne prolazimo samo kroz ekonomsku, nego i kroz opću društvenu krizu; ono što nas paralizira, sociolozi zovu "anomija": gubitak vjere ljudi u formalno slavljenje vrednote i načela - apatja, beznađe, očaj. Jedan od izraza anomije jest erozija legitimiteta svih društvenih i političkih institucija, uključujući sve političke stranke i političare kao stalež.
To međutim, neće dovesti do neke eksplozije nezadovoljstva ove jeseni, kako su neki očekivali i najavljivali. Iako nezadovoljstvo raste i iako ima važnih novih gibanja, koje sam pozdravio u proljeće serijom članaka o studentskom pokretu za besplatno školstvo (a to se nastavlja - danas je redovni plenum Filozofskog fakulteta!) i prošlog tjedna o zaoštravanju klasne borbe u vezi nekih radničkih prosvjeda, daleko je još mogućnost da se nešto masovnihe pokrene, tipa onoga što se prošle jeseni događalo u Grčkoj.
Za primjer, bučno promovirana i neko vrijeme čak i barnumski samoreklamirana, Građanska inicijativa "Stegnite vi svoj remen, bando lopovska!", rasula se i nestala u bespućima povijesne zbiljnosti (na facebook grupi još stoji poziv na prosvjed 8. listopada) i ostala je samo zgodna krilatica. Ja sam uoči prosvjeda prošle godine upozorio na osnovne slabosti koncepcije, prvo na facebook grupi u diskusiji, kasnije ovdje na blogu u tekstu Prosvjed 5. prosinca: desni populizam, i zašto ću kao ljevičar ipak sudjelovati. Napisao sam tada:
Tu se javlja nova socijalna energija, za koju postoje određene šanse da se usmjeri u konstruktivnom smjeru - ne politički lijevo ili desno, imam na umu nešto veće, "meta-političko": ka deblokadi paraliziranih socijalnih potencijala - nešto što ne uspijeva već skoro tri desetljeća, od vremena kad je Milka Planinc 1982., kao predsjednica vlade, objavila da je Jugoslavija u ozbiljnoj ekonomskoj krizi.
Uklanjanje sustavne blokade društvenih potencijala, oživljavanje iz paralize koja je uništila cijelu jednu (avaj: moju!) generaciju - to nije nešto, što se može postići preko noći. Trebat će godine da se prvi plodovi vide.
Nova gibanja: mreža se tka
Početak studentskog zaposjedanja fakulteta komentirao sam 25. travnja riječima: Da, revolucija je počela!. Međutim, nije to bio izraz trenutne euforije, nego sagledavanja dugoročnih procesa. Zapisao sam:
Ne - neće biti "juriša na zimski dvorac"; ovo je nešto drugo, dublje. Da - to je "festival", između ostalog, jedan "performance". Revolucionarni zanos, baziran na formulama velikih teorija, uz koji su marširale precizne formacije revolucionarnih brigada, postaje per-formativna mreža, u kojoj svatko može sudjelovati i svoj dio saga tkati. (...)
Važno je pak to, da se puko rasipanje u milijune malih društvenih i osobnih "projekata" ponovo počinje povezivati - u mrežu, ne hijerarhijsku organizaciju (jer to odgovara i postojećoj strukturi opresije, koja je u hegemoniji neoliberalnog kapitalizma postala mnogo suptilnija!) - i zatim, formulirajući iz projekata program, strategiju i viziju, fokusirati ka ključnim točkama mreže opresije i mreže emancipacije, tragajući za "arhimedovom točkom" (ili, pomodno rećeno, točkom bifurkacije) gdje se revolucionarna promjena može proizvesti uz minimalnu upotrebu nasilja. (...) Od "malih pripovijesti" može se istkati sag velikih djela.
Tako dakle sada i radnici koji nešto žešće nego prije prosvjeduju, novinari koji se malkice jače bune što ih gaze, pojedini seljaci koji počinju naslućivati da ne mogu samo tražiti da im država riješi probleme, počinju pričati svoje male priče, kao dodatak tkanju koje se naslućuje. Lagano počinje izranjati, još je ispod površine, ali nazire se.
A to naziru i oni na drugoj strani: moćnici, vlastodršci, manipulanti i prevaranti, banda lopovska koja gazi ovaj narod i ponižava ovu naciju. Oni vide opastnost, i prilagođavaju se. Dolazi do političkog zaoštravanja, ne samo kao "političarenje" izlizanih faca, nego kao sve oštrija polarizacija političkih projekata.
Dilema je: narodni pokret za dalji razvoj demokracije, ili populistička kampanja koja može uzdići novog autoritarnog vođu, kakvog smo imali u prošlom desetljeću.
Nasuprot ovim znakovima pomaka, puno sitnih stvari na dugome putu, druga je solucija znatno bliža i realnija. Većina ljudi, kao i prije dvadeset godina, samo teoretski žele demokraciu; faktički, žele karizmatskog vođu koji će brinuti za narod, žele dobrohotnog patrijarha, koji će, kao Tito, "krasti al' i nama dati". Izrazio sam to u jetkim stihovima prije desetak dana:
nije svikla raja za se brinut' sama,
boji se slobode k'o paklenih jama,
bleje kao telad, huču kao sove
što to oni žele? Gospodare nove!
I tu se vraćamo na jedinstvenu pojavu Milana Bandića, koji već desetak godina plete mrežu svoje veličine, kombinirajući dvije izuzetne osobne kvalitete.
"Kumovski kapitalizam" je svjetski proces
S jedne strane uzorno usklađivanje i bezrezervno zastupanje interesa svojih "kumova", trans-stranačke "hobotnice" hrvatske polit-ekonomske oligarhije - koja nije nekakvo "nasljeđe komunizma", udbaša isl, kako se pjene moralistički desni ekstremisti, nego je sasvim moderan fenomen, koji je prošlogodišnji nobelovac za ekonomiju Paul Krugman označio kao "crony capitalism", (vidi moj članak Nobelova nagrada za ekonomiju žestokom kritičaru neoliberalizma od 13. listopada prošle godine). Prevodi se kao "pajdaški" ili "ortački" kapitalizam, a ja bih predložio kovanicu: kumovski kapitalizam.
Da bismo shvatili njihovu moć, nije nam dovoljna ni puka sociologija, govor o klasama. Moramo obnoviti jezik političke ekonomije; nema razumijevanja, bez dobrog starog Karla Maxa (koji je mrtav, ali njegove sablasti kruže svijetom).
Kapitalisti su zastupnici kapitala, bezlične, nadljudske, globalne sile, koja poput čudovišnog Galaktusa iz stripa "Srebrni letač" luta svijetom, žudeći (vlastitom naravi prinuđena, da žudi) utažiti svoju "kurjačku glad za viškom vrijednosti". Kapitalisti su dio kapitalističkog stroja - iako sjede na vrhu (pa ponekad padnu, i stroj ih bez zastajkivanja pregazi).
Kapital žudi sebi podjarmiti sve raspoložive resurse pa je tako tijekom posljednjeg desetljeća u Hrvatskoj na udaru osobito bio prostor, kako u središtima gradova (uzurpacija javnih prostora za privatne profite), tako i drugdje (obalno podruje, kamenolomi idr.).
Najpoznatiji je slučaj zagrebački Cvjetni trg. Elitistički usmjerena kampanja "Prava na grad" i "Zelene akcije" dosljedno je odbijala ući u politekonomsku analizu, ostajući na pukom intelektualizmu i moralizmu. Intelektualna elita uvijek gubi u sukobu s ekonomskom: poglavar Milan Bandić i razvojnik Tomo Horvatninčić su nas sve zajedno išamarali kao balavce, što se potvrdilo na izborima za gradonačelnika u svibnju ove godine. (Vidi moj članak od 20. kolovoza prošle godine Kako su Zelena akcija i Pravo na grad izdali građane, koji je izazvao priličnu buru na "civilnoj sceni".) O tome sam pisao 27. studenoga 2008. u članku Neljudskost "modernističke" arhitekture u službi razvojničkog kapitala:
Agresija kapitala na prostor kao resurs, koji žele podjarmiti isključivo profiterskim interesima, jedan je od ključnih hrvatskih političkih problema. Par metara ovdje, par metara ondje - i tako svuda: od središta gradova, preko ilegalnog rada gotovo cijele industrijske grane vađenja šljunka i kamenja, do planova za stotine golf igrališta i betonizacije i privatizacije jadranske obale. Borbe za očuvanje livada povezane su sa socijalnim i političkim borbama za dignitet rada, za odgovornost političara narodu itd..
Autoritarni populizam protiv participativne demokracije
Druga je pak kvaliteta Bandićev izvanredni socijalni populizam desnog, autoritarnog tipa. On svuda ide među male ljude, brine o njihovom dobru, dijeli im novce, riješava njihove jadikovke protiv hladne birokracije i zločestinh gazdi.
Ta njegova socijalna osjetljivost nema nikakve veze sa socijalnom demokracijom, političkom filozofijom koju formalno slijedi njegova stranka. Nje on jedan iz naroda koji je sposoban voditi ih, nego jedan od onih iznad naroda, koji je voljan spustiti se k nima i čuti, što ih tišti.
Tu kvalitetu doslovno nitko od hrvatskih političara danas nema (ni lijevo - zato ozbiljne ljevice ni nemamo, samo liberale a ne i radničke stranke), ni desno.
Milan Bandić izrasta iz Naroda i odgovara na projecirane želje Naroda, i zato njegov iskorak iz gradske u nacionalnu politiku može značiti tektonski poremećaj, čak i ako na kraju ne bude izabran.
Prekidam ovdje, jer ionako sam debelo premaši nekakvu normu za jedan blogerski zapis. Riječ "narod" namjerno je u gornjem pasusus dvaput pisana velikim slovom.
S druge strane stojimo mi, opredjeljeni za aktivnu demokraciju, koji narod visoko cijenimo, ali ćemo tu riječ ipak uvijek pisti malim slovom. Prožeti moramo sebe same odanošću ideji participativne (sudioničke) i deliberativne demokracije - osposobiti se, da postanemo čvorišta mreže istinskog iskazivanja interesa demosa, koja se pomalja.
Promjene su duboke i nezaoustavljive: Hrvatska ide ka "trećoj republici".
Post je objavljen 23.10.2009. u 23:59 sati.