Danas dolazimo do dijela kršćanskog morala gdje se najoštrije razlikuje od svakog drugog morala. Postoji jedan porok od koga ni jedan čovjek na svijetu nije slobodan; koji se svakome na ovom svijetu gadi kad ga vidi kod nekoga drugoga; i za kojeg gotovo nitko, osim kršćana, ne misli da je osobno kriv.
Čuo sam da ljudi priznaju da su ćudljivi, da gube glavu oko djevojaka ili pića, pa čak i da su kukavice. Ali mislim da nikad nisam čuo da je netko, tko nije kršćanin, sebe optužio za ovaj porok. S druge strane, vrlo rijetko sam nailazio na čovjeka, koji nije kršćanin, a da je pokazivao i najmanju samilost za taj grijeh kod drugih. Nijedna mana ne čini čovjeka toliko nepopularnim u društvu, i nijedne mane nismo toliko nesvjesni u sebi samima. I što je više imamo u sebi, to je slabije podnosimo kod drugih.
Porok o kojem govorim jest oholost, a vrlinu koja mu se u kršćanskom moralu suprotstavlja nazivamo poniznost. Možda se sjećate, kada sam govorio o seksualnom moralu, upozorio sam da srž kršćanskog morala nije u tome. Sada, evo, stigosmo i do srži. Prema kršćanskim naučiteljima, izvorni grijeh i najveće zlo jest upravo oholost. Nečistoća, srdžba, pohlepa, pijančevanje, i sve drugo, gotovo su sitnice u usporedbi: po oholosti je đavao postao đavao; oholost vodi u svaki drugi grijeh; to je stanje duše i uma u potpunosti suprostavljeno Bogu.
C.S. Lewis, "Mere Christianity"
Post je objavljen 23.10.2009. u 12:30 sati.