Sveti Pavao govori o Darovima Duha Svetoga u svojoj Prvoj poslanici korinćanima (12, 4-11), u svojoj Poslanici rimljanima (12, 6-8) i ponovno u Poslanici efežanima (4, 11-12). Ljudima unutar Katoličke karizmatske obnove su bliski ovi citati. Često su predmet predavanja i diskusija na karizmatskim molitvenim susretima i okupljanjima zajednice teme o tome kako biti otvoreni Duhu Svetomu i kako koristiti darove koje je On svakome od nas udijelio za izgradnju Tijela Kristova.
Međutim, darovi sami po sebi neće nas učiniti svetima. Jednom sam slušao nekog pastora koji je imao snažan dar ozdravljanja, koji je često koristio u molitvi za bolesne. Međutim, iako je njegov život bio u izvjesnom neredu, zbog njegove ovisnosti o alkoholu, on je još uvijek bio sposoban koristiti taj dar kako bi pomogao onima kojima je trebalo ozdravljenje. Također, imamo i one ljude koji će na sebe navući oholost, koja se temelji na darovima koje su primili od Boga. Štoviše, i u vrijeme sv. Pavla, ova sebična oholost je očigledno postala problem u nekim zajednicama, i Pavao je imao poticaj da ukaže na ovaj problem, koji je – tako je izgledalo – uskoro mogao postati određeni oblik konkurencije unutar zajednice, po pitanju tko je imao veće darove. "Zato, braćo moja, težite prorokovati i ne priječite da se govori drugim jezicima! A sve neka bude dostojno i uredno." (1 Kor 14, 39-40) Za svakog pojedinca je opasno tvrditi da je on "izravno povezan s Bogom". Isto tako, vidio sam dobre voditelje koji su upali u napast stvaranja vlastitog rejtinga – da su oni superiorniji u svojoj obdarenosti u odnosu na one koje su oni sami osudili da su "manje obdareni" članovi zajednice.
Ja vjerujem da nema kraja Darovima koje nam Duh Sveti daje, i ja vjerujem da je najveći od svih darova koji struji još od Krštenja u Duhu Svetomu – MILOST da uđemo u dublji, osobniji odnos s Isusom Kristom. Po tom uzvišenom daru osoba će napredovati u sve dubljem sudjelovanju u Kristovom životu, i – ja vjerujem da je to ono što nas vodi da postanemo sveti.
Volim svetost definirati kao proces u kojem postajem sve više nalik Onome kojega ljubim. Dokaz ove svetosti će se vidjeti u životu neke osobe koji neće biti drugačiji od Sakramenata, koji su vanjski znak nutarnje milosti. Ove vrline (kreposti) se nazivaju "Plod Duha Svetoga". U svojoj Poslanici narodu Galacije, sv. Pavao se najprije pozabavio onim stvarima (loši plodovi) koji su sasvim suprotni djelima Duha Svetoga. Nastavljajući dalje, on navodi neke od ovih vanjskih znakova, koje on opisuje kao samo-zadovoljenje. "A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti." (Gal 5, 19-21)
Kad god čitam ove retke, sjetim se da ni u naše vrijeme nije mnogo drugačije od onoga što je sv. Pavao vidio u različitim kulturama svojega vremena – gotovo prije 2000 godina. Štoviše, ako pogledamo još dalje unatrag, u treće stoljeće prije Krista, autor knjige Propovjednik je imao poticaj zapisati: "Što je bilo, opet će biti, i što se činilo, opet će se činiti, i nema ništa novo pod suncem." (Prop 1, 9)
Nema sumnje, tehnologija i komunikacijske tehnike su do 21. stoljeća nevjerojatno napredovale, ali dok čitamo Pavlov popis "loših plodova" koji izvorno proizlaze iz djela zloga, možemo vidjeti kako je ljudska priroda jednako ranjiva i u ovom stoljeću, isto kao što je bila ranjiva u Pavlovo vrijeme. Istina je, naravno, da nam je kroz smrt i uskrsnuće Isusa Krista dana milost da budemo spašeni od vječnog prokletstva, ali naše konačno spasenje zahtijeva od nas da neprestano prianjamo uz Isusa, koristeći svo oružje koje nam Duh Sveti daje da bismo izdržali bijes i mržnju koju đavao i njegovi sljedbenici imaju prema nama. Sveti Pavao nas podsjeća da moramo bez prestanka težiti ka konačnom cilju: "Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego - hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu." (Fil 3, 12-14)
I upravo zato moramo sve dublje rasti u svom odnosu s Isusom, i ozbiljno shvatiti Njegovo upozorenje "bez mene ne možete učiniti ništa" (Iv 15, 5) Ali, mi nismo sami u ovoj borbi prema vječnosti. Mi znamo – Isus je poslao Duha Svetoga na Dan pedesetnice i preobrazio tu uplašenu skupinu sljedbenika u gornjoj sobi u ljude koji će u konačnici promijeniti svijet – svjedočeći svojim životom. Oni su svojom svetošću pokazali ono što je Isus poučavao kada je rekao: "Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati." (Mt 7, 16) Tijekom 2000 godina, još od vremena apostola, muškarci i žene koji su upravili svoj život u duboki odnos s Isusom, donosili su dobre plodove naviještajući Njega kao Gospodina i Gospodara, često i neprijateljskom svijetu koji je kroz stoljeća donosio loše plodove, tako što su tlačili slabe, kroz nepravdu, ratove i uništenja.
Pogledajmo sada još jednom Pavlovu Poslanicu galaćanima, gdje on navodi što on smatra pod "dobri plodovi". "Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama."
Dugo sam se držao stava da je u Katoličkoj karizmatskoj obnovi važno da oni kojima je povjerena uloga vodstva ne smiju kvalitetu svojega vodstva temeljiti samo na onome što oni govore, propovijedaju ili poučavaju. Umjesto toga, plodovi Duha moraju biti očigledni u načinu na koji vode svoj život. Svjedočanstvo njihovog odnosa s Isusom će sigurno odgovoriti na pitanje: "što svojim životom naviještam drugima?" U propovijedi na Gori, Isus nas potiče: "Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima." (Mt 5, 16) Drugim riječima, ako ozbiljno shvatimo ove upute, usudit ćemo se onda i drugima sugerirati: "Ne čini ono što ti ja kažem, nego čini ono što ja činim."
Različiti prijevodi mogu donijeti alternativne riječi kojima se opisuje ovih devet kreposti. Na primjer, neki tekstovi koriste riječ "poniznost, skromnost" za krepost "blagosti". Ako se odvažimo na vođenje drugih ljudi Kristu, važna krepost koju moramo imati je poniznost, skromnost i – po mom uvjerenju – dok osoba sve dublje ulazi u odnos s Isusom, jedan od plodova ovog susreta bit će ponizno srce. Ako srce ne raste u poniznosti, da bi postalo slično srcu Isusovu, nemoguće je utjecati na živote drugih, a ovo se posebno odnosi na voditelje u Katoličkoj karizmatskoj obnovi. Tijekom svih ovih godina, vidio sam vrsne voditelje kako jednostavno nestaju, a u nekim slučajevima su se odrekli i svoje katoličke vjere. To je uvijek lukava napast koja odvlači vaše oči od Isusa i usredotočuje vas na vas same. Kada je Marija Magdalena susrela Uskrslog Krista u blizini groba, sv. Ivan ju u izvješću u svojemu Evanđelju oslikava kao onu koja je "prianjala" uz Njega. Kao Njegovi ljubljeni sljedbenici, odlučimo se da ćemo uvijek prianjati uz Njega, da će u našim srcima uvijek odjekivati riječi sv. Pavla "u svemu i u svima – Krist!" (Kol 3, 11)
Bilten ICCRS-a, Srpanj - Rujan 2009.
Formacija voditelja