Prekinula sam s dečkom. Godinu i 2 mjeseca. Nije puno al što da vam kažem, praktički smo živjeli zajedno u njegovom stanu i ja sam samo trebala donjet ostatak stvari i proglasit preseljenje službenim. Umjesto toga, svako je krenuo na svoju stranu. Volim ga i znam da i on mene voli, ali za kvalitetnu vezu je potrebno više od ljubavi.
Nama je falilo povjerenje, a problemi su postali nepodnošljivi. Ufurao se u kocku. A ja u svoje gladovanje. Umjesto da budemo dvije zrele osobe, partneri i tim, mi smo bili samo djeca, oboje izgubljeni i sebični. Veza nebi trebala bit pokušaj da se spašava nekog niti da se u drugome traži spas. On je mene pokušavao izvuć iz mojih glupih kompleksa, a ja njega iz njegove ovisnosti. I moralo je puknut. Žao mi je i znam da će mi jako nedostajat. On je prvi s kojim sam planirala budućnost i kojeg sam zamišljala kao oca svog djeteta (jednog dana). Ali, vrijeme lječi sve rane, a napredovat u životu možemo samo odvojeno, svako na svojoj strani, jer nesvjesno i nenamjerno mi smo zapravo gurali jedan drugog prema dnu. Eto, iskreno mu želim svu sreću u životu jer to i zaslužuje, a ja ću bit dobro ovako kako jesam. Znam, kad prođe vrijeme i kad još sazrijem, zaljubit ću se opet i bit sretna s nekim drugim. Volim te...
p.s. malo sam lječila tugu u čokoladi ovih dana, ali sad se spremna vraćam natrag svom cilju. pusa svim leptiricama
Post je objavljen 20.10.2009. u 13:35 sati.