Sjeećanja
Kad sam još bila na početku, kad se znala dijagnoza ali nije krenulo liječenje, sjedila sam na klupici u parku Jordanovca, leđima okrenuta jednoj bolnici, pogleda uprta u drugu . Nešto sam razmišljala ali više sam samo tupo i opušteno sjedila. Prišla mi je jedna žena, pitala "Hoćemo zapaliti cigaretu?" Pitanje je bilo retoričko jer sam ja svoju imala u rukama.
Rekla sam "naravno. Ne smijemo pušiti no naravno". Sjela je do mene, izvadila cigaretu, zapalila i počela mi je pričati da je iz Zadra, da je profesorica likovnog. Kako se ljudi brzo zbliže, tako sjedeći na klupici, imajuć sličnu sudbinu, pušeći cigaretu koju ne smiju. "U 12 imam kemoterapiju" rekla je. Ja sam u čudu pomislila "pa kako to može sama?". Mislim i pušiti i doći i sjediti samnom na klupi. Bila je mršava to da, no ostalo je sve sa njom bilo ok. U okvirima bolesti. Pričale smo tako, svašta je ona meni rekla, svašta ja njoj. Zatim je otišla sa pozdravom "vidimo se". Da, vidimo se.
Kemoterapije same po sebi nisu ništa strašno. Jesu, ali ne onako kako sam ja to vidjela na filmovima i u neznanju i neiskustvu iz toga stvorila užas. Mislila sam da je to ogromna strava. Ne. Samo po sebi, izdržiš te sate. Strašno počinje kasnije. Dan kasnije. Tada kreće užas. Koji traje. Koji te baci na koljena.
Terapija je agresivna. Tvoje tijelo se bori protiv te agresije. Prvog dana dobiješ dvije tablete protiv mučnine. Prvog dana si još sav u nekom šoku pa se osjećaš kao dobro.
Drugi, treći i daljnji dani su teški. Jer si na koljenima, jer ništa ne možeš. Lelujaš.
No i to prođe. Dođeš k sebi. Sa koljena se digneš na još klecave noge no dignuo si se.
A zatim dolazi osmi dan.
Pa opet sve iznova.
Moja je terapija takvog tipa. Drugi imaju drugačije. Svako ima drugačije. Ja imam veliku dozu prvi puta, a zatim za osam dana manju dozu.
No tijelo je već toliko izmučeno da manja doza bude ista kao i velika. Po rezultatima. Opet si na koljenima. Opet si pao.
Opet ti treba tjedan dana najmanje da dođeš k sebi.
Eto me sada, došla sam sebi. Digla sam se s koljena. Stojim na nogama.
I već se unaprijed plašim iduće kemo. No znam da moram.
Svaka nova terapija, je šaka zdravlja više.
Tijelo moje, molim te izdrži.
Post je objavljen 20.10.2009. u 10:28 sati.