Jutro je bilo prohladno, i kao lopov se uvuklo u moju sobu na tavanu. Izvukavši se iz kreveta cijela sam se naježila, pa sam iz ormara izvukla tamnoplavi kućni ogrtač koji sam zamijetila čim sam došla ovdje. Bio mi je malo velik, pa sam nespretno zavrnula rukave i sišla u kuhinju.
Na školskom dvorištu, u svom toplom crnom kaputu, pozdravila sam se s Georgom koji je jurio na posao. Osjetila sam kako mi je jedna kapljica kiše pala na obraz pa sam potrčala u školu. Već na vratima je bila zamjetna promjena temperature, očito su već rano jutros upalili grijanje, pa sam skinula kaput i ostala samo u svojoj tankoj majici dugih rukava, boje trule višnje.
Zamijetila sam ga već na ulazu. Kao da ga je uopće bilo teško zamijetiti, toliko se razlikovao od ostalih. Kada je pogledao prema meni skrenula sam pogled i nezainteresirano pogledala prema oglasnoj ploči. Kad god bi ga pogledala krajičkom oka, buljio bi u mene. Htjela sam mu opaliti šaku u glavu. Ništa nije radio, samo je tako buljio. Kad sam ga po tisućuti put zamijetila da tako još uvijek bulji u mene stisnula sam usnice, potmulo zarežala i izbeljila mu se. Prasnuo je u tihi smijeh jer je to bilo usred sata matematike.
"Nije uopće bilo smiješno." rekla sam mu na kraju sata i tu je mome ignoriranju bio kraj.
"Kako kome." odgovorio je i nastavio šetati uz mene do kantine. Imali smo odmor.
Brzim korak otišla je pulta i uzela limunadu i čokoladnu krafnu. Zbilja je izgledala primamljivo...Zadovoljno promatrajući svoj plijen potražila sam mirno mjesto na dvorištu, a kada sam se okrenula oko svoje osi našla sam se s Thomasom prsa o prsa.
"Što želiš?!" viknula sam na njega kad sam smirila bílo. Pratio me, dakle.
"Um...Samo se upoznati." rekao je ležrno, kao da se već dva dana nismo uzajamno gnjavili.
"Pa, Thomase, znam ti ime. Nije li to dovoljno?" doslovno sam zamolila.
"Tom. Nije." kratko je rekao i sve mi je bilo jasno. Nema šanse da me pusti na miru.
Otpuhnula sam i zabila mu bocu limunade na prsa. "Nosi." naredila sam. "Znaš li neko tiho i osamljeno mjesto?"
"Osamljeno? Što ako sam opasan?" upitao je s poluosmijehom.
"Znam ja izaći na kraj i s tim."
Slijedila sam ga do velike vrbe čije su preduge grane doticale tlo. Nije bila predaleko od dvorišta, ali svakako je bilo osamljeno i tiho. Od vrbe se pružao super pogled na kompletno dvorište. Vidjela sam kako su se svi podijelili po skupinama i to mi je bilo jako odbojno. Navijačice su ponavljale neku koreografiju, a neki dečki su se upravo tukli i oko njih se stvorio savršen krug ljudi koji su navijali. Vidjela sam kako se netko od školskog osoblja ugurao među njih i prekinuo tuču. Zavalila sam se na travu pod vrbom i nestala iza zavjese njenih grana. Tom je sjeo do mene.
"Tvoj crtež je kod mene." rekla sam nakon par tihih sekundi.
"Hmm...Zadži ga." rekao je kao da mu je to nevažno. "Imam ih na stotine."
"Hvala, valjda." prešla sam pogledom preko dvorišta. "Bar sam mislila da ću ovdje to izbjeći."
"Što?" upitao je gledajući u istom smjeru kao i ja tržeći ono o čemu sam pričala.
"Podijeljenost." rekla sam i povukla jednu granu vrbe koja mi se nasadila na glavi.
"A u tvojoj prijašnjoj školi bilo je isto?" upitao je sad već sa zanimanjem gledajući u mene.
"Ja sam živjela u sirotištu dvije godine, imali smo nekakve učitelje koji su dolazili i davali nam minimalno naobrazbe." rekla sam sad čupkajući travu.
"Hmm..." promrmljao je samo da mi da do znanja da me sluša. Gledao me svojim sivim očima da sam se zamalo stresla. Upijao je izgled mog lica, bila sam sigurna da će zamijetiti svaku nepravilnost, ako ih je uopće bilo.
Istgnula sam bocu limunade iz njegove ruke, otvorila je i otpila velik gutljaj, a onda zagrizla u krafnu.
Vjetar je lagano pirkao kroz granje i travke i postalo mi je malo neugodno jer smo samo tako sjedili u tišini. Iako bi prije par dana dala dušu za malo mira i tišine, sada sam je htjela svakako izbjeći. I kao odgovor i spas na moje misli i osjećaje primjetila sam kako netko dolazi prema nama, a zamijetio ga je i Tom. Bio je to neki dečko, naravno kao i svi drugi viši od mene, čija se kratka razbarušena smeđa kosa slijegala pod blagim naletima vjetra. Tom se, kada ga je prepoznao, zavalio natrag na svoje mjesto u travi. Ja sam nastavila gledati kako nam se približava i zgužvala papir od krafne u šaci. Došetao je do nas, pogledao mene pa Toma, pa se opet vratio na mene a onda opet na Toma i s izvijenim smješkom podigao obrve, tako visoko da me čudilo da mu se nisu izgubile među kosom.
Tom se digao na noge i zamijetivši njegov osmijeh i obrve samo rekao: "Ma daj, molim te!"
"Što ja znam..." rekao je on sliježući ramenima, i ja sam shvatila čemu onaj osmijeh.
Skočila sam na noge i nasmiješila mu se. "Sophie." rekla sam.
"Andy. Skraćeno od Andrew." uzvratio mi je osmijehom. "Ti si nova?"
Oho, dobila sam titulu. "Da, nova."
"Andy je godinu stariji od nas." rekao je Tom opet se zavaljujući u travu. Sjeo je i Andy, pa sam sjela i ja.
"Došao si me gnjaviti?" upitao ga je Tom s poluosmijehom.
"Oh, zar sam ti pokvario planove?" uzvratio je Andy, gledajući me s iskrama u očima.
Nasmijala sam se. "Ja idem." rekla sam i ustala,namjeravajući otići kada me Andy uhvatio za ruku dok sam prolazila kraj njega.
"Ne, ne obaziri se na ova naša podbadanja. S vremenom ćeš naviknuti na to."
"S vremenom? Ja sam ovdje samo zato jer sam se nadala da će me ovaj ovdje pustiti na miru poslije. Nema tu s vremenom."
"Pa, možeš se prestati nadati. Tako sam se i ja nadao, ali nije me pustio. I danas smo, vidiš, najbolji prijatelji."
"Lijepo, a ja ću se ipak nadati." rekla sam kad sam pomislila na Toma i mene kao najbolje prijatelje. Okrenula sam se i pošla natrag na dvorište.
"Javi mi ako ti se nade ostvare!" doviknuo mi je Andy.
"Nema problema." doviknula sam ja njemu ne osvrćući se.
***
Post je objavljen 19.10.2009. u 18:37 sati.