Trebalo bi ubijati proslost svakim danom sto se gasi, izbrisati je da ne boli.. Lakse bi se podnio dan sto traje, ne bi se mjerio onim sto vise ne postoji!! Ovako se mjesaju osjecanja i zivot pa nema vise ni cistog sjecanja, ni cistog zivota. Dave se i osporavaju neprestano. Ponekad zaista zelim da se probudim bez sjecanja... bez dotadasnjih zelja. Voljela bih da promjenim, izgradim drugi zivot, na nekom drugom mjestu.. Ipak, postoji nesto sto nikad ne bih mjenjala, a to su moji prijatelji. Zasto je zivot tako neposten, zasto se ne mogu naci dva bica koja ce se voljeti isto, ili bolje receno u isto vrijeme, davati od sebe maksimum, biti zaljubljeni. Zasto ljubav ne traje vjecno, hmmm... Lijep je skoro svaki pocetak, ta euforija koja zavlada..., a poslije ljubav jednostavno nestaje, polako, necujno, tiho.. pakuje svoje kofere i odlazi..., a jedino sto ostaje je prokleta navika. Nazalost, ona je ponekad jaca i od same ljubavi, hrani je zelja dvoje nekada zaljubljenih ljudi koji pod svaku cjenu zele biti dio zivota onog drugog.. I ne znam kako i zasto smo u naviku zalutali, zato i najvise bole rijeci koje smo presutili.. Zalosno je sto mi smrtnici govorimo ugalvnom zbog sebe, ali cesto ne cujemo odjek svojih rijeci i ne shvatamo njihovu tezinu. Covjek je stvoren da zivi i voli, i ljubav je sastavni dio zivota svih ljudi... Trebamo nauciti, znati voljeti, biti voljeni, biti sretni, ali nikada ne trebamo govoriti nesto sto mislimo da trebamo reci. Uzvratimo na tudje emocije samo ako ih stavrno osjecamo, dozivljavamo.. I ne povodimo se onim „ LJUBAV CE DOCI VREMENOM“.. jer ljubav je.. Ljubav je ona koja se ili osjeti odmah, ili nikada. Jer ljubav je budjenje u duhu, onaj koji je poznaje nije u stanju da je iskaze rijecima, a onaj koji je jos nije upoznao ne moze razmisljati o divnoj zagonetci postojanja...
Ja imam proslost .. Ti imas buducnost .. Snovi su izmedju !
Vrijeme, ponekad vrijeme, nekad jednostavno isklizne i ostane ti samo ono juce. Ostanu ti samo sjecanja. Ja...Uvijek cu misliti na tebe sa osmjehom, I biti sretna zbog vremena, koje sam provela sa tobom. Iako idemo razlicitim putevima, necu zaboraviti, zato nemoj zaboraviti uspomene koje smo napravili. Zbogom, jednostavno nema tuznije rijeci, I tuzno je otici, samo sa uspomenama. Ko zna sta smo mogli biti. Ostavicemo iza sebe zivot i vrijeme, koje se nikad nece ponoviti... Sjeti se, molim te sjeti se, bila sam tu za tebe I bio si tu za mene. Molim te sjeti se, zajednickog vremena, vremena kada sam bila tvoja, a ti moj, kada smo bili divlji i slobodni. Sjeti se, nemoj zaboraviti! Kako smo se smijali, kako smo se smjeskali, kako je svijet bio tvoj i moj, kako nije bilo nedostiznog sna. Stajala sam pored tebe, stajao si pored mene, uzeli smo svaki dan i ucinili da sja. Pisali smo imena po oblacima. Isli smo tako brzo, isli smo tako slobodno! Imala sam tebe, imao si mene! Sjeti se, nemoj zaboraviti...Bilo pa proslo ...tako je najbolje..
Tesko je .. Kad tvoj neko .. Prestane da te voli ..
Lete dani, godine, prolazi zivot i ostavlja nam samo misao na neke prosle dane, uzdahe, jos otvorene rane, uspomene koje nikada nece izblijedjti. Sve se vrti u krug. Danas ti, sutra ja...prekosutra neko treci. Sreca svakog nadje makar jednom u zivotu. Negdje ostane, negdje proleti, nekada nismo ni svijesni da je tu. Bavimo se nekim nevaznim stvarima, gubimo se u mnostvu besmisla trazeci sustinu stvari, trazeci pokusaj za bijg, spas. I svakodnevno pokusavamo da izbjegnemo surovu realnost iduci u zagrljaj iluziji, masti i prolaznosti. Ponekad je bolje zivjeti u snovima, prepustiti se samo lijepim stvarima, zaboraviti da nas negjde ceka bol, da nas podsjeti da postoji, da je tu i da ce uvijek biti dio naseg zivota, dio MOG zivota. Dugo mi je trebalo da prihvatim da nije sve tako ruzicasto, da svijt nije krojen po mojim mjerilima i da moja zivotna staza nije puna ruza. Bol i tugu sam prihvatala sa osmijehom i suzama, sa iskrom u oku i nostalgijom u glasu. Ne smeta mi, sudbinu ne mozes pobijediti, ali joj mozes vjerovati... Nisam prestala da zivim, i dalje gledam Sunce, brojim zvjezde, pjevam i ludo se smijem! Ti si moja najveca bolest i najbolji lijek. I bez tebe i sa tobom bih umrla. Dugo sam zivjela u mraku, tako da sam pocela da se stapam sa njim. Bol, patnja, more tuge bili su mi jedini prijatelji. Bilo mi je dobro, bar sam mislila tako... Bila sam mracna, okrutna prema svima. Ogorceni pesimista! Ima li sta gore od toga!? Prijatelji su bili oko mene, ali me nisu razumijeli. Nisu mogli da shvate da osoba koja je puna zivota moze da bude toliko mracna, uplasena, nedodirljiva i sama. Bila sam okruzena ljudima, a sama, povrijedjena, razocarana u zivot, u snove... Srce i ja smo morali da pazimo kome cemo da se poklonimo!!
Slagala sam sebe da si laz ..
Post je objavljen 19.10.2009. u 16:52 sati.