Natjerao sam vodu na svoj mlin. Kaja nije htjela u El Salvador. Ja jesam. I na kraju je Kaja morala popustiti. Mala promjena naše rute po središnjoj Americi uključuje jedno noćenje u San Salvadoru, glavnom gradu El Salvadora, i dva noćenja u Copanu u Hondurasu.
Direktni bus za San Salvador kreće točno ispred našeg hotela u Ciudad de Guatemali. Bus je udoban (hvala Bogu nije chicken bus), a klima dere kao luda. Vožnja traje pet sati, a granica između Gvatemale i El Salvadora je na pola puta i označuje ju rijeka Rio Paz ili Rijeka Mira. Na gvatemalskoj strani pečatiraju nam putovnicu, dok na elsalvadorskoj samo bacaju oko i puštaju nas naprijed. Nažalost, ništa od pečata. Čini se da su se Gvatemala, El Salvador, Honduras i Nikaragva ujedinili u neku vrstu srednjoameričke unije i samo jedna od ovih zemalja stavlja pečat u putovnicu.
Što očekujem od El Salvadora? Ništa. Što znam o njemu? Ništa. Ovo je zapravo samo jedan kratki pokušaj da bacim oko na zemlju o kojoj ne znam ništa više od onoga što piše u Lonely Planetu i, ako mi se svidi ono što vidim, da se vratim jednog dana na duže.
U Lonely Planetu stoji da je El Salvador najmanja zemlja središnje Amerike, površine svega 21040 km2, što je otprilike površina jedne Slovenije. Ali riječ je i o najgušće naseljenoj zemlji središnje Amerike budući da u njoj živi čak 6.3 milijuna stanovnika. El Salvador zbog velike gustoće naseljenosti muke muči s deforestacijom. Ljudi krče šume ne bi li došli do drva za ogrijev, a još više ne bi li ta područja pretvorili u polja i pašnjake. Dok četverotraknom autocestom, omeđenom gustim drvoredima, idemo prema San Salvadoru, teza o deforestaciji, barem u ovom zapadnom dijelu zemlje, je teško održiva. Sve je zeleno. No, da ima previše stanovnika, to je točno. Posvuda vire glave poput gljiva poslije kiše.
Ne da nam se previše bauljati po nepoznatom gradu u potrazi za smještajem. Odlučujemo smjestiti se blizu autobusnog kolodvora na zapadnom rubu gradskog centra iako četvrt baš i nije bajna. Vodič ne preporučuje sam centar zbog visoke stope kriminala, a moderne i sigurnije četvrt su previše udaljene pa bi cijelo bogatstvo trebali trošiti na taksije. O našoj sveučilišnoj četvrti Lonely Planet baš i nema puno riječi hvale. Kaže da je danju sigurna četvrt, a s obzirom da je riječ o sveučilišnoj zoni, ima puno mjesta za nešto popiti i pojesti. No, što se tiče smještaja kaže da su većina hotela i hostela zapravo polubordeli i da se najbolje držati sljedeća tri. I tako spominje tri bisera i dodaje: “...Hotel Pasadena II ima ugodno dvorište, ali morat ćete sobu dijeliti s dva-tri žohara. Hotel Villa Florencia je nešto čišći, ali prebučan. Hotel American Guest House ima domaću atmosferu, sobe uređene antiknim namještajem, ali pomalo opskurne.” Na kraju od ova tri spomenuta “bolja” hotela odlučujemo se za ovaj posljednji.
Ima jedan film od prije 20-tak godina - “Dobar čovjek u Africi” sa Sean Conneryjem u glavnoj ulozi. Film počinje tako da se jedan od glavnih protagonista budi u nekoj rupetini gdje žohari paradiraju okolo, a voda ide na kapaljku. Čim sam vidio sobu u Hotel American Guest House, odmah mi je na pamet pala ova scena. Doduše, žohare nisam primjetio, za vodu je trebalo urgirati kod gazdarice da poteče u nešto većem mlazu (no ni tada nismo dobili toplu vodu), a onaj antikni namještaj je tako jadan, zidne tapete još gore, sve prljavo da mi se bljuje od jada. I očajan miris pišoline dolazi kroz prozor koji, by the way, nema stakla već samo limene žaluzine. Ovaj hotel je preživio nekoliko ratova, pa potres, pa poplavu, erupciju vulkana i još nekoliko potresa, i nije čudo da je u ovako jadnom stanju. Ali nemamo previše izbora pa ostajemo jednu noć.
San Salvador je osnovan 1525. godine. Grad je kroz stoljeća uništilo nekoliko velikih potresa (i na stotine malih), a posebice veliki potresi 1854. i 1873. godine. Potom je uslijedila erupcija vulkana San Salvador, koji se uzdiže iznad grada, 1917. godine, pa velika poplava 1934. godine i još dva razorna potresa 1986. i 2001. godine. Pribrojimo ovome i štete koje je grad pretrpio za vrijeme rata, jednog od najkrvavijeg u središnjoj Americi, od 1980. do 1992. godine, a koji je u El Salvadoru ostavio čak 75000 mrtvih.
Unatoč višegodišnjem ratu, Salvadorci su jako ljubazni domaćini, uvijek nasmijani, smireni, i čovjek ne može, a da se ne zapita kako je uopće moglo doći do rata u ovoj zemlji. Za razliku od drugih zemalja središnje Amerike, Salvadorci su puno svjetlije puti, a neki izgledaju gotovo poput pravih bijelaca. Prema popisu stanovništva, u El Salvadoru je samo 1% čisto domorodačkog indijanskog stanovništva, iz razloga što su se Španjolci, ali kasnije i mnogi diktatori nezavisnog El Salvadora krvavo obračunali s njima. Bjelačkog stanovništva je 9%, a ostali su tzv. mestizosi tj. mješavina Europljana i Indijanaca. I ti Salvadorci su jedina svijetla točka u San Salvadoru. Grad je sam po sebi očaj. 850,000 stanovnika znači da je smeća i ispušnih plinova prepreviše, a arhitekturu bi bilo bolje ni ne spominjati. Glavni trg Plaza Barrios (čudo neviđeno, napokon se jedan glavni gradski trg ne zove Parque Central) ima impozantnu Palacio Nacional s početka 20. stoljeća i tu impozantnost u San Salvadoru počinje i ujedno završava. Ostatak je betonsko sivilo, pa čak ni uglavnom betonska katedrala Metropolitana svojim ofarbanim kupolama ne odskače dovoljno od tog sivila. Pokrajnje ulice su još gore – zgrade niske gradnje potpuno oronule, ulice prepune svakojakih štandova na svim stranama, ulice prepune smeća, ispušnih plinova, a smrad još dodatno pojačava vrućina i vlaga u zraku. Od oka mora danas biti oko 35 celzijaca. Neizdrživo.
Nakon ručka u lokalnoj kantini, gdje usprkos svim upozorenjima i pravilima na ovakvim putovanjima odlučujem riskirati s nekom salatom i homemade sokom od papaje, bježimo iz gradskog centra u nešto pristojniji dio grada. Konobar nam je preporučio odlazak u zonu shopping centara. Moram priznati da me od centra San Salvadora pomalo hvata depra pa se odlučujem liječiti u shopping centru. Ne trebam ništa kupovati, samo da se prošećem nekim modernijim zapadnjačkijim dijelom grada. Ulazimo u taksi koji nas za pedesetak kuna vodi na drugi kraj grada, u predgrađe predgrađa. Tu se nalazi nekoliko shopping centara, daleko moderniji nego kod nas u Hrvatskoj, a mi provodimo cijelo popodne u njima. Nevjerovatno je da u jednom gradu centar, koji bi inače trebao biti ogledalo grada, valja izbjegavati i praktički se samo kretati po predgrađima. To sam dosad doživio samo u Johannesburgu, ali to je druga priča. U Johannesburgu je stopa kriminala i danju i noću u centru toliko visoka da se nitko od bjelaca ni ne usudi kročiti tamo, dok je centar San Salvadora danju posve siguran, ali tamo nema ništa za zadržati se više od pola sata, sat vremena.
Zona shopping centara je dokaz da San Salvador može biti i moderan grad. Tu su trgovine poznatih svjetskih marki poput Lacostea, Benettona, Zare ili Manga, poznati lanci brze prehrane poput McDonaldsa, Burger Kinga ili KFC-a, te velika kina multiplex. Piše u Lonely Planetu da je El Salvador najprosperitetnija zemlja središnje Amerike. U centru nisam došao do tog zaključka. Ovdje u predgrađu je zaključak puno pozitivniji. A o amerikaniziranosti El Salvadora ne treba trošiti puno riječi. Dovoljno je reći da je službena valuta u ovoj zemlji američki dolar.
Kupujem svega dvije obične majice za par dolara i terapija je gotova. Brzinom kojom je depra došla, tako je i otišla. Kaja pravi puno veći shopping, ali ne želi priznati da ju je grad također deprimirao i da joj je ovo bilo prijeko potrebno.
Samo se nadam da je Honduras humaniji.