priča već jednom objavljena na ovom blogu 9.2.2009., ali prikladan uz današnje evanđelje (O Zebedejevim sinovima koji su htjeli prva mjesta...)
,... pa eto... ponovo ga stavljam...
....................
Ne tako davno, na jednim Olimpijskim igrama, devet atletičara, svi sa mentalnim ili psihičkim nedostatkom,
stajalo je na startnoj liniji utrke na 100 metara.
Startni pištolj je opalio i utrka je počela.
Nisu svi trčali, ali svatko je htio sudjelovati i pobijediti.
Trčali su po trojica, a onda se jedan dječak spotaknuo i pao te počeo plakati.
Ostalih osam trkača su ga čuli kako plače.
Usporili su i pogledali za sobom…
Zatim su stali i vratili se nazad.
Svi do jednoga…
Djevojka sa Downovim sindromom sjela je do njega, zagrlila ga i upitala ga,
“Je li ti sada bolje?”
Zatim su sva devetorica, rame uz rame, došetali do ciljne crte.
Svi gledatelji ustali su i zapljeskali.
A pljesak je trajao vrlo dugo…
...................
Djeca s posebnim potrebama
se mogu činiti težak teret...
ali od njih možemo puno naučiti.
Između ostalog i ovu važnu lekciju:
VAŽNA JE LJUBAV.
Pusti tko je prvi,
tko drugi,
tko zadnji...
Dragi Bože, daj nam jednostavno djetinje srce
i oči koje vide
gdje se treba zaustaviti
...
jer nekad bezglavo žurimo negdje
iz isprazne želje za
uspjehom
.......
We are not called to be sucesfull, we are called to be faithfull!''
(Majka Tereza)
Post je objavljen 18.10.2009. u 16:21 sati.