Marketing
Lekcija iz istinoljublja klerikalnim i nacionalističkim licemjerima
Umoran sam večeras i idem na spavanje prije nego inače. Bio sam zaposlen cijeli dan, popodne i navečer radio sam na jednoj inicijativi na kojoj radim s par ljudi; vjerujem da ću o tome uskoro pisati.
Evo sad, na brznu, kao dodatak juečrasnjem tekstu Sramota hrvatskih biskupa samo dodajem poveznicu i citate na jedan intervju sa Slavkom Goldsteinom, iz studengoa 2007., u Jutarnjem listu. Naslov glasi: Slavko Goldstein - Tito je bio vođa zavjere šutnje o Bleiburgu, a razgovor je vodio Miljenko Jergovi.ć. Toliko da oni koji su kadri i voljni malo razmišljati o tome tko je i kakav je čovjek Slavko Goldstein, kojeg predstavnici strane države u Hrvatskoj tako podlo opanjkavaju: intelektualac, humanist, znanstvenik i domoljub.
Nakon što je rasprodano prvo izdanje, pred Interliber objavljeno je drugo, dopunjeno izdanje knjige “1941 - godina koja se vraća”. Autor Slavko Goldstein je, međutim, već u pripremama za novu knjigu, u kojoj će se baviti godinom 1945, među ostalim i zločinima i osvetništvom počinjenima nad poraženom vojskom. Razgovarali smo o duhu vremena u kojem je taj zločin bio moguć, te o razlozima za šutnju dugu skoro pedeset godina. (...)
Zatim sam (leti 1945., op. Z.O.) susreo jednog ratnog druga, demobiliziranog komesara jedne čete u Karlovačkoj udarnoj brigadi, koji mi je povjerio kako je i njegova četa sudjelovala u praćenju jedne skupine zarobljenika na Križnome putu. Imali su naredbu likvidirati sve koji zaostaju u maršu. On mi je zadovoljno govorio kako nikoga nisu ubili, ali o svemu je pričao nerado i tjeskobno. O masovnim ubojstvima čuo sam nešto kasnije. U jesen 1945. Tada sam saznao da su zarobljeni ustaše jedno vrijeme bili masovno ubijani bez suđenja. (...)
Kada je sredinom sedamdesetih Milan Basta objavio knjigu “Rat je trajao sedam dana duže”, u kojoj je s partizanske strane opisivao te događaje, otvoreno smo se pitali zašto nije rekao što je bilo sa zarobljenicima. Svi smo znali što je s njima bilo. Kao glavni urednik Stvarnosti, a zatim i Sveučilišne naklade Liber, u dva sam navrata pokušavao probiti zabranu govora o kompleksu Križnog puta, jer sam smatrao da je to dužnost nas izdavača, urednika, pisaca, pa na kraju i nas bivših partizana, ali nije išlo. Postojala je zavjera šutnje, i nema dvojbe da je ona dolazila od Tita osobno. (...) Tito je itekako znao, o čemu postoje i dokumenti, na primjer izvještaji štabova bataljona o izvršenim likvidacijama, koji su prosljeđivani sve do generalštaba, i nije moguće da nisu dolazili do Tita. (...)
U proljeće 1945. hrvatski je narod bio podijeljen na dva strogo suprotstavljena dijela: na antifašističku većinu za koju je svibanja 1945. značio kraj rata, pobjedu i oslobođenje, i na manjinu poražene vojske i njenih pristaša, za koju je poraz zaista bio neprimjereno tragičan, tim tragičniji što su u njemu stradali i brojni sasvim nedužni ljudi. Ali to je ipak bila manjina, koja nije bila neznatna, ali ipak manjina koja ni približno ne simbolizira cjelokupni korpus hrvatskog naroda. Tragedija cjelokupnog hrvatskog naroda započela je 1941. godine nacifašističkom okupacijom i ustaškom strahovladom i genocidnom politikom, koja je direktno dovela do osvetništva i politički usmjerenog ubijanja 1945. godine. (...)
Pitanje nije nimalo naivno, jer masovna osvetnička i politički ciljana ubijanja 1945. zaista su bila besmislena. Još je bila besmislenija 45-godišnja zavjera šutnje koju je nametnula tadašnja vlast. Danas, kad o tome nastojim pisati trijezno i istinito, nikako ne želim opravdavati besmislene zločine, ali moram govoriti i o korijenima, okolnostima i posljedicama. Po cijeloj Europi i dijelovima Azije i Afrike harao je strašan rat, strašniji od svih dotadašnjih, i za sobom je ostavio pustoš po drumovima, selima i gradovima, pustoš u obiteljima i u ljudskim dušama. Nasilna smrt postala je svakodnevica, neprirodno je postalo prirodno. Narušene su moralne kategorije, ljudski je život izgubio mnogo od svoje vrijednosti. Nitko nije protestirao zbog 300.000 ubijenih u Hirošimi, dok je trajao rat kojeg je trebalo završiti, jer mogao je odnijeti još i više od 300.000 života. Trebao bih pisati s današnjim očima i kriterijima, uzimajući u obzir i ondašnja stanja i kriterije. Ne znam koliko ću uspjeti. Među posljednjima sam živima iz generacije hrvatskih partizana koji je možda u stanju o tome sagledati punu istinu i osjećam se dužnim da to pokušam.
Post je objavljen 17.10.2009. u 23:08 sati.