Vecer sa Igorom Mandicem
U nastavku autorovog velikog hita : Sebi pod kuzu, Igor Mandic je sinoc ponio iz Metropole tri misli Porecanima .
Zivjeti sa svojoj depresijom kao prehladom, koja ce proci za sedam dana, sedam tjedana, sedam ili sedamdeset godina.
Provozati se u zagrljaju sa njome velicanstvenim umjetnickim djelom hrvatsko mafijoznog autoputa,prepustajuci optimizmu da se lijeci sam od sebe.
Druga, ne manje znacajna misao potice nas autohtonom, biti sam svoj, na uzgoju samospoznajne vrijednote skrivene u dubinama tog naseg depresivnog rudnika ispod samog drustvenog vijadukta.
Treca, najznacajnija po zasluzi, posvecena zenskom svijetu, i poreckom Neanderthalusu da je prozvace svojim snaznim celjustima kako god umije. Ili je taj glodarski cin prepusten tek Evinom rodu samljeti do temelja nasa muskaracka muda, nas snazni ud, nasu speremu, kako bi konacno bili pretvoreni u obnicne Pizde, u njihovu kuhinjsku krpu.
Uobicajena Igorova kontraverznost zbog sebe same, ili zbog Evine grijesne smrtnosti ?!
Post je objavljen 17.10.2009. u 13:53 sati.