U svakom trenu svijesti određujem se svojim mislima. Određujem se sebi. Ustvari mislima tumačim sebi odnose na meni uobičajen način. Sebi određujem sebe na način koji je stvoren i koji se mijenja. Kada kažem: 'Ja jesam.', tada ja tako mislim.
Mogao bi samo prepustiti se tokovima u kojioma bi bilo doživljavanje prema trenutnim odnosima u meni i van mene. A i to doživljavanje je misao moja. Sve bi se nekako događalo i stvaralo u meni krunsku misao stvarnosti uz neku vrstu samodopadnosti misli. Uobičajeno rečeno, bio bi to kao neki osjećaj kako sam u pravu i da je to, tako kako doživljavam, istina. Istina bi ustvari bila da tako osjećam, a i to što tako kažem jest istina da tako kažem to.
Mogu se truditi mislima i dokazivati, ali to su misli.
Pa što se to zbiva? Kakova je to istina; stvarnost?
Milionima godina stvarani su sustavi koji su opstajali uz lake promjene. Pokušavam zamisliti brojnost događaja, pa brojnost onih koji ostavljahu traga u sustavima koji su opstajali. Ti tragovi mjenjali su sustave . Teško mi je dokučiti spregu misli i suradnju u organiziranom djelovanju organa. U svemu tome je i onaj odnos koji genima daje promjenu, a geni razvoju zacrtanih promjena. Kao da se neki svijet opstojnosti dokazuje svijetu promjena. Djeluje mi kao jedinstvo ta dva svijeta.
Vidim kako ona misao koja nosi svijest može predstavljati dijelove cjeline. Da, ali ona je misao, mada poticana onim što predstavlja. Kao da postoji preslika svijeta i razne simulacije sa njom. Svijet se ionako doživljava mislima, pa su takove simulacije slične tim doživljavanjima. Stoga čovjek lako pobrka svijetove i ne razlikuje stvarnost od fikcije. Pomalo sve u mislima meni liči na fikciju. Organi i sav stvaran svijet su tamo na svome mjestu, a misao nastaje i mijenja se u mozgu. Poticaji promjena dolaze živčanim sustavom, a do njega raznim načinima. U tome moru podražaja razvijeno je tumačenje i predstavljanje. Mi ustvari sve zamišljamo, a poticaji nas kreću tim putem.
Neki procesi nastaju i kao rezultat procesa iz vanjskih poticaja, van tijela osmišljene osobnosti. Taj ogroman sustav ima neke svoje ograničenosti, ali i moć rasterećenja tumačenjima tj. svođenjem složenih slučajeva na sličnosti sa poznatima. Na taj način se često izostave neki detalji koji kasnije mogu pogodovati zabludama.
Ako se sve to dešava u tome organu što ga mozak nazivamo, pokušavam to uzeti kao stvarnost. Naravno, znam i to, da je i to misao, ali misao o osnovi misli. Tako ću biti svijestan podražaja kao razloga slijedova u sebi. Sve tako i do onih finih razmišljanja. Pogledajte svoj kompjutor. Sada pogledajte ekran ili počujte zvučnik. Krenite u komunikacije i u cijeli taj svijet. To su sve poticaji koji vam šire svijest o nečemu i nekome negdje. Komunicirate i kao da su vaši virtualni ptijatelji tu uz vas. U vama su u vašim mislima. Tako ste uvijek stvarali slike o svojim prijateljima. Vaš sustav se ne mijenja, ali sustav podražaja da. Ako ste dovoljno selektivni moći ćete nači možda i veće zadovoljstvo izborom željene kvalitete iz širega izbora.
Možete li promjeniti sustav u sebi? Zanimljivo pitanje, ali pomalo i opasno, ako mu pristupite nasilno. Milioni godina su stvarali misao, a sustav taj lako se uruši raznim zabludama. Vrijedi vidjeti, ali i to je upitno, jer pitanje jest po istini što viđenje ustvari jest?
Nisam učen načinom deklariranoga sustava učenja. Sam se trudim vidjeti i tražim onu sitnu točku u kojoj počiva istina. Priznajem svoju ogtaničenost, kao i moć promjena. Kažem to da ne bi mislili kako je to neko naučeno znanje iza kojega stoji autoritet. Ne, to su moja gledanja i moja razmišljanja na mome blogu.
I tako vidjevši misao dozvoljavam si priznanje da nešto na nju djeluje. Okrečem se poticajima. Misao moja se pita: 'Tko sam, a tko si ti? Ti kojega slijedim, a istovremeno tražim?' Pokušavam dokućiti nevidljivo.
Mijenjam li se? Mijenja li se misao moja? Viđenja postaju drugaćija. Dajem pozornost sitnim vibracijama i promjenama. Znam da se dugo stvarao štit kojim se štitimo, ali on nas je ujedno odvojio od istine. Zatvorili smo se kao da nam je svijet neprijatelj. Svijete jesi li mi prijatelj? Pa tobom postojim, a kao da te se plašim. Rađam li se to u svijetu istinom. Puca li ljuska jajeta?
Takove me misli vode putem radosti i kao da sav drhtim. Osjećam život kao dar. Misao moja, neka te je. Budi i ti ovdje. Ti svijedočiš milione godina strahova i nesigurnosti. Tvoje stalno uzmicanje stvaralo je zid. Da, ali ne želim te osuđivati. Ta i ti si stvoritelj moje takvosti.
Zagledan u nepoznato osjećam kako je sve to upravo ono što nedostaje do savršenstva. Nepoznato nije 'ništa'. Nepoznato jest 'nešto'. Zar da ne bude samo zato što ne mogu vidjeti i shvatiti? Zar da svojim nemoćima određujem svijet? Ne, tako samo određujem sebe i svoju nemoć! Idem zato putem spoznaje.
Naučen sam gledati i znati na svoj način. To sigurno nije jedini način komuniciranja i puteva poticaja. Ono nepoznato sigurno djeluje. Tražim podražaje toga. Možda ih u moru raznolikosti ne razabirem i ostaju u moru promjena koje zanemarujem.
Da, i zašto bi jedino moja volja bila presudna. Naučio sam poštivati i voljeti prijatelje u mislima svojim. Krenuti treba voljeti stvarno; voljeti u ono nepoznato; voljeti i očekivati vrijednost ljubavi. Možda je to moć? Možda je to put priznanja svoje cjelokupnosti? Ne nagađam, već osjećam.
I sav ovaj svijet mislima jest tada kao neka opna koja štiti istinu i čovjeka od nje. Zašto? Da bi ključ otvorio vrata treba biti prilagođen bravi. Kada je čovjek spreman (prilagođen), sva vrata po toj spremnosti se otvaraju.
Malo sam šetao 'mislima'. Nadam se da ste me slijedili. Možda ste na tome putu vidjeli nešto novo. Možda ste naslutili neki novi put. Možda ste uradili još koji korak na upoznavanju sebe, jer mi smo sebi najveća nepoznanica, mada mnogi toga nisu svijesni. U nama se odražava cijeli svijet istinom.
Sve vaa volim i pozdravljam … :)
Post je objavljen 16.10.2009. u 22:20 sati.