Jadna ti baba, svako toliko me zovu iz policije, a ja ni kriva ni dužna. Kriminal na svakom koraku! Ako već stranci ne naprave kakvo sranje kad dođu k nama, napravimo ga mi njima.
Dobro je da se radi, dobro. Malo negodujem jer sam na godišnjem, a ovi iz policije navrli k'o ludi. Ne bi živ čovjek povjerovao koliko ima posla! Zovu oni mene i noću u dva, pa i u tri. Pitaju jesu li me probudili. Ma gdje bi me probudili, pa tko još noću spava! Pogotovo po ovim ljetnim vrućinama.
Zovu prvo na fiksni. Obično im moj sin kaže da sam otišla u vikendicu pa onda zovu na mobitel. Kao da je to baš okej da se vratim na sat ili dva i nešto prevedem pa onda natrag. Ne pitaju gdje je vikendica. A ja tamo odlazim vlakom.
Odbijem jednom, odbijem dvaput, ali nije poslovno odbiti i treći put.
Baš sam pekla palačinke kad nazove šef jedne od policijskih postaja. Pita može li, bit će kratko. Imaju nekog Talijana, kaže, pa ako mogu doći.
Kao da imaju odojke za prodaju pa da dođem pogledati. A Talijanu neka vucibatina ukrala bicikl. Hajde, neka bude što biti mora. I smotam jednu palačinku, utrpam je u usta, znam ja dobro kako je to kad kažu trajat će kratko.
Po mene su došli dečki službenim automobilom. Što sve o meni misle susjedi... Neka misle. Misliti je ponekad dobro.
Ulazim u postaju, rukujem se sa šefom. Na prvu mi se čini neki jako fini tip.
-Pričekajte samo malo, sad će on. Išao je nešto pojesti.
-Pojesti?
-Ma, ima dvoje djece, bili su gladni. Sjednite vi tu vani, sad će on. – kaže šef i pokaže mi na drvenu klupu u čekaoni ili predvorju, što li to već jest.
Stara zgrada, vrućina se nije uvukla. To je bilo dobro. Vrijeme je prolazilo, debele minute, a njega još uvijek nije bilo. Ustajala sam s klupe jer mi je bila pretvrda, šetala kao da sam nervozna, što sam i bila, pročitala sve plakate povješane na zidovima, protiv droge, protiv nasilja, protiv ovog, protiv onog. Ponovo sjedala. Ponovo ustajala. Izvukla knjigu iz torbe i pokušavala čitati. Došla bih do kraja stranice a da pojma nisam imala što sam pročitala.
U zgradu je ušla grupica od četvero Amera i pitala policajku koja se zatekla na porti „du ju spik ingliš?“, a ona je sasvim kruto rekla „no“ i uhvatila telefonsku slušalicu te otipkala neki broj. Ne gledajući više u strance. Među njima je neosporno bila neka vibra razumijevanja jer oni su strpljivo čekali ne pitajući više ništa nikoga, kao da im je sve jasno. I stvarno, za par minuta se pojavio mladić s torbicom dijagonalno preko ramena i rekao „aj spik ingliš, ken aj help ju?“. Djevojka je izgubila novčanik i pitala je li ga netko donio. Bio je tamo, samo ga je trebala opisati i reći što je u njemu. Djevojka je imala bankovne kartice i sve je ostalo u novčaniku. To je osmi put da ga gubi. E, ta stvarno ima više sreće nego pameti!
Šteta što je to s Amerima trajalo tako kratko, to mi je malo razbilo nervozu čekanja. Izlazila sam na cestu pogledavajući lijevo i desno kao da ću prepoznati nepoznatog Talijana u povratku iz restorana. Onda mi je u vidokrug uletio bicikl. Pretpostavila sam da je to njegov.
Pojavio se visoki čovjek s fotoaparatom. Još s ulaznih vrata škljocnuo je pet-šest puta. Njemu se pridružio neki drugi visoki tip u natikačama, onim kakve se obično nose na bazenima. Kasnije je postalo jasno da je muškarac u natikačama jedan od inspektora. Pa vrućine su!
Fotograf je fotkao bajk u cijelo, sprijeda, straga, odozgo, odozdo. Bez pretjerivanja, majke mi! Izglancali jedan dio k'o uskršnja jaja, sve dok se nije zacaklio serijski broj. Iznijeli ga pred vrata postaje, na sunce da lakše ulove broj. Natikačar ga je malo pridigao dok se fotograf čučnuo i pokušao uslikati kompletan broj koji se nalazio na cijevi. Zatim je inspektor donio papir i kemijsku olovku te podrobno opisao bicikl. Prepisao sve nazive, zapisao boje rame, sica i dječjeg sjedala. Objašnjavao mi je da je to potrebno zbog zapisnika. To je toliko trajalo da sam pomislila da ga crta.
Nakon više od sat vremena brzim korakom ušao je Talijan.
-Sudski tumač. – rekla sam i pružila ruku.
-Bucci, Bucci Stefano. – rekao je on.
Policijski inspektor nas je pozvao u ured i pokazao gdje ćemo sjesti.
Prostorija četiri na pet, od prilike. Dva radna stola i jedan mali s dva stolca. Taj mali je za stranku i tumača. Za prvim radnim stolom sjedila je zapisničarka. Draga gospođa u godinama koja se sva predala slovima na kompjutoru, višekratno ih pisala i brisala. Pored zapisničarke inspektor u natikačama, onako malo zavaljen na stolac s naslonom, oskudno tapeciran smeđecrvenim skajem. Za drugim radnim stolom drugi inspektor, u cipelama i odijelu. Više je vani nego unutra.
Prvi inspektor drži klijentov dokument u ruci. Čita osobne podatke. Ponavljam za njim.
-Stafano, je li mu to ime?
-Pitam.
-Da, to mu je ime.
-Bucci, to mu je prezime?
-Pitam.
-Da, to mu je prezime.
Kao da bi netko u njegove dokumente mogao upisati moje ime. Da, da, Talijan sve potvrđuje. Zna kada se rodio i gdje i tko mu je otac. Čista petica.
Zapisničarka ne ispunjava sva inspektorova očekivanja, piše Č umjesto C, piše dupla slova gdje ne treba i jednostruka gdje treba udvostručiti. Popravlja.
-Pitajte ga kada je ušao u Hrvatsku.
Pitam.
-Pitajte ga preko kojeg graničnog prijelaza.
Pitam.
-Pitajte ga čime je prešao granicu.
Pitam
-Pitajte ga gdje je spavao.
Pitam.
Diktira zapisničarki: U prisustvu ovlaštenog sudskog tumača za talijanski jezik, Anele Špremek iz Zagreba, Pičmanova 7, izjavljujem da sam jučer, 27. srpnja 2009. ušao u Republiku Hrvatsku preko graničnog prijelaza Bregana i smjestio se...
-Što je rekao gdje se smjestio?
-Kamp Plitvice.
-U Plitvicama???
-Ne, u kampu Plitvice, nakon granice.
Nastavlja diktirati:...i smjestio se u kamp placu Plitvice.
-Kamp plac Plitvice, je li to u redu?
-Je, u redu je.
Nastavlja: ... i smjestio se u kamp placu Plitvice gdje je i spavao u kamp prikolici.
-Ne, obrišite, napišite „gdje je i prenoćio“.
-Oprostite, ubacujem se, nije spavao u kamp prikolici nego u kamperu kojim je i prešao granicu.
-Pa to je to.
-Kamper je vozilo u kojem se i spava, nije to kamp prikolica koju vuče osobni automobil. –pokušavam što nenametljivije objasniti.
U međuvremenu inspektor u odijelu ulazi, prošeće po prostoriji četiri-pet puta te izlazi.
-Pitajte ga kada je primijetio da mu nedostaje biciklo.
-Pitam.
Diktira: Ujutro je krenuo u Zagreb i parkirao...ne, napišite ...Ujutro sam krenuo u Zagreb i parkirao...
-Gdje je parkirao?
Pitam.
Diktira: i parkirao sam u meni nepoznatoj ulici.
-Što je točno onda radio?
Pitam.
Nastavlja: S obitelji sam otišao razgledati grad, ...
-Pitajte ga koliko dugo je razgledavao grad.
Pitam.
Diktira: ...i zadržao sam se odprilike tri sata.
-Neka detaljno opiše što je primijetio kad se vratio.
Zamolim.
Diktira: kad sam se vratio vidio sam da na stražnjem dijelu kampera nedostaje jedno biciklo.
-Pitajte ga je li to bilo žensko biciklo, znate kad je bez rame. Je li to ženino?
Pitam.
-Ne, to je njegov bicikl.
-Kako njegov, to je žensko biciklo, nema ramu.
Inzistiram na objašnjenju kod gospodina. On ostaje pri svome, bicikl doduše nema prečku, nije ženin, obiteljski je. Nekad ga vozi on, nekad žena. Zaključujem da i kod njega postoji neki muški ego čak kad su i bicikli u pitanju jer ne dopušta, makar bio bez prečke, da njegov bicikl nazivaju ženskim.
-Obiteljski je. – potvrđujem žrtvin odgovor.
-Što je tada napravio?
-Pitam.
-Obišao je oko kampera i na vjetrobranskom staklu ugledao papirić na kojem je nešto pisalo.
-Idemo dalje. –kaže zapisničarki. Kada sam došao do vrata vidio sam da je na staklu...
-Mislite pod brisačem na šoferšajbi?
-Da.
...da je na... kako ste ono rekli?
-Na vjetrobranskom staklu ispod metlica brisača.
...na vje-tro-bran-skom staklu, ispod metlica brisača ceduljica.
-Dajte njemu da se slobodno izrazi, pitajte ga što je točno zatekao na vjetrobranskom staklu. – upleo se inspektor u odijelu.
Pitam ga kako mu se sviđa Slovenija, glupo je da mu postavim isto pitanje. I kako je putovao. Pokvario mu se navigator pa je morao gledati kartu. To je za njega bilo malo komplicirano, ali sve u svemu dobro je doputovao.
-Kaže da je našao papirić na kojem je nešto pisalo na engleskom jeziku koji on ne razumije.
Talijan mi pruža papirić na kojem piše „YOUR BICYCLE IS STOLEN, CALL POLICE“ i broj telefona te adresa.
-Što je tada učinio?-dalje nastavlja inspektor u odijelu.
-Pitam.
-Na ulici nedaleko kampera je bio policajac kojem je pokazao papirić i pitao što je to. Policajac ga je uputio u vašu policijsku postaju.
-Odmah tamo je bio policajac? – više za sebe se začudio inspektor u natikačama podigavši obrve od čuđenja.
-Da.
-Kako je primijetio da nedostaje bicikl? – pita inspektor u odijelu.
Pitam.
Zapisničarka dalje piše u zapisnik: držač bicikala je bio prerezan i nedostajao je bicikl.
-Prerezan ili potrgan?
Pitam.
-Prerezan, potrgan, ne znam, moguće je oboje. – objašnjava Talijan.
-Kako oboje, od čega je taj držač?
Pitam.
-To je gurtna, kao ona od roleta.
-Znači nije metalno, nije lanac, nisu pilili?
-Ne.
-A je li nasilno ili nije?
-Je.
-Da nisu samo otkvačili?
-Nisu.
-Znači nasilno. – zaključuje inspektor u odijelu.
-Sad ga vi pitajte hoće li on podnijeti kaznenu prijavu protiv osobe koja ga je oštetila.
Pitam.
-Neće.
-Pitajte ga koliko vrijedi taj bicikl. – nastavlja inspektor u odijelu.
Pitam.
-Cirka 100 eura.
-Zapišite: Izjavljujem da neću podnijeti kaznenu prijavu protiv prekršitelja jer biciklo vrijedi 750 kn. Ili napiši 800 kn.
-Prije 700. – javila se zapisničarka.
-Što će sada biti? – pita me Talijan.
-Pretpostavljam da ćete uzeti bicikl i otići. Samo se još strpite da završe zapisnik. – pretpostavila sam. Što se pokazalo brzopleto.
-Pa to je onda članak 3, a ne članak 1. – zabrinuo se inspektor u odijelu i cipelama. Ako je nasilno.
-Vidjet ćemo sada. –rekao je prilično zbunjeno inspektor u natikačama. I ispravio leđa na stolcu.
-Recite mu da treba prepoznati bicikl.
Rekla sam.
Pitao je gdje da ode na prepoznavanje.
Pitala sam.
-Prepoznavanje će biti sutradan ili čak za dva dana, kad prikupe pet bicikala.
Talijan je ustao sa stolca. U svojoj nemoći poćeo je mahati rukama po zraku, objašnjavati da je na godišnjem odmoru, da danas treba stići u Rijeku odakle obalom putuje do Dubrovnika. Svaki dan se negdje zaustavlja i razgledava naše plavo more i gradove.
-Neka odmah sjedne! Neka se ne ponaša nedolično! – podviknuo je inspektor u odijelu.
Prevela sam blagim glasom.
-Čovjek je na godišnjem, ima još pet dana, nakon toga mora natrag na posao, policijska postaja na Siciliji.
-Može se vratiti poslije godišnjeg, ako mu više odgovara.
-Znači li to ako ne ostane na prepoznavanju bicikla da ga ne može dobiti natrag?
-Logično.
-Pa ja ću vam posuditi četiri bicikla.
-A vi imate četiri bicikla? Odakle vam?
-Da.
Drugi dio odgovora sam preskočila, shvaćajući da sam se zaletjela, da bih možda i sama mogla biti optužena za krađu bicikala.
-Ne može, mora biti službeno. I ne može danas. – bio je uporan.
Prevela sam. Gledao me u nevjerici.
-To je moj bicikl, ponavljao je. Ovo je dvostruka krađa! Razumijete? Jednom lopov, drugi put oni!
Rekla sam da razumijem i nisam prevela.
-Mogu li ja nazvati talijansku ambasadu? – pitala je žrtva.
Prevela sam.
-Može on zvati, ali neka ne misli da će se raditi protivno našem zakonu! Ne može njemu tu ambasada pomoći! – povišenim glasom je govorio.
-Smijete nazvati, ali čekajte, naći ćemo neko rješenje, ambasadu ćete zvati na kraju, ako nikako drugačije neće ići. – na svoju ruku sam odgovorila Talijanu.
-Imate li fotografski aparat na kojem su možda slike bicikla?
-Možda i ima koja fotografija, žena fotografira, možemo pogledati.
Predložila sam policiji. Onaj u natikačama se složio, onaj drugi je pobjesnio.
-Prepoznavanje, prepoznavanje mora biti! Pitajte ga ima li dokument da je to njegov bicikl?! Dokument s brojem šasije!
Pitam.
Nema.
Stara raga, krntija, dvadesetak godina star, ne nosi račun sa sobom, a vjerojatno ga više ni nema.
Htjela sam ustati i otići. Malo me bilo strah da me onaj u odijelu, k'o fol fin čovjek, ne uhvati za vrat i kaže nema mrdanja, sjedni i radi.
Pitam samoinicijativno ima li ključić od bicikla. Ima. Predlažemo da tako dokaže vlasništvo.
-Pa da, to bi bio dokaz! – oduševi se onaj u natikačama jer i njemu je već svega bilo dosta.
Drugi je mrzovoljno gledao i šutio. Izašao je iz prostorije. Onaj u natikačama je utipkao neki telefonski broj. Namignuo mi i rekao ispod glasa da će on to srediti dok nema kolege koji komplicira. Šuškao je nešto u telefonsku slušalicu. Onda se pojavio komplicirani, gledao ga je podozrivo. Nezadovoljstvo i bijes su mu izbacili bradu prema van. Obrve su mu bile skupljene i tamne. I mene je prošla nelagoda kad se mrgud vratio u prostoriju.
-Nazvala je Mirjana da pita ima li oštečenik možda ključić. – prozirno je lagao.
-Može li on dati taj ključ? – pitao je inspektor u odijelu.
-Naravno. - gotovo istovremeno smo graknuli inspektor u natikačama i ja.
-A gdje mu je? – na sve načine pokušavao nas je onemogućiti.
Prevela sam.
-U kamperu, tu ispred.
-Smije li otići po njega?
-Za koliko će se vratiti?
Pitala sam.
-Za dvije sekunde.
Talijan je izjurio i vratio se tako brzo da se umalo sudario sam sa sobom. Predao je mrgudu dva ključića na jednom ringu.
-To su ključevi od njegovog bicikla?
-Da.
Izašao je bez riječi.
-U Italiji se krade i više nego kod vas. Uvijek treba imati širom otvorene oči. Ali trudimo se pomoći žrtvi. Ovo ovdje je sramota. Sramota!
-Da, da, razumijem, naravno.
Nalazila sam se u procijepu.
Inspektor u odijelu se vratio i položio ključeve od lokota bicikla na stol. Ništa nije rekao.
-Pa jesi li otključao? Odgovaraju li?
Cipele su lupkale po podu, a on je šutio.
-Jesi otključao lokot? Jesu li od njegovog bicikla?
-Jesam. – promrmljao je.
Inspektor u natikačama je nastavio diktirati u zapisnik: kao dokaz da je biciklo moje predao sam ključeve od istog koji otključavaju sajlu za zaključavanje, a ona se nalazi ispod...ispod...
-Pomoćnog sjedala za dijete. – pomogla sam mu.
-...ispod pomoćnog sjedala za dijete, sivoplave boje.
-Sad samo da još potpišete zapisnik.
Zapisničarka je isprintala četiri primjerka i dala mu na potpis. Potpisao je i izjave da neće tužiti počinitelja krađe. Nije ni gledao što potpisuje. Svega mu je bilo dosta. Kao i meni.
-Ovo nemojte prevesti, - obratio mi se mrgud, ali stvarno je sramotno da jedan policajac iz Italije ne zna engleski! Povisio je glas i gledao me s prezirom, kao da sam ja kriva što se Talijan jezično zapustio.
Nisam odgovorila. Niti prevela. Slučaj je završen.
-Ako dolazite u Cataniu, potražite me, samo pitajte u policijskoj postaji.
-Hvala, ako se odlučim na taj put, sigurno ću vas potražiti. A vama želim sretan put i da uživate još ovih nekoliko dana u godišnjem odmoru.
-A sad vi, gospođo! – obratio mi se strogi.
-Da?
-Biste li mogli dokazati vlasništvo za sva četiri bicikla koja ste spominjali?
-Da. Ali zašto za boga miloga?
-Krađe bicikala su učestale, tražimo počinitelje. Gdje držite bicikle?
-U haustoru.
-Odvest ćemo vas kući pa ćemo odmah provjeriti vlasništvo.
Kad sam se vratila kući i dokazala vlasništvo nad biciklima prvo sam otišla u kupaonu i otuširala se.
Bogami, ni trostruka satnica ne bi bila dovoljna za ovoliko neugodnosti. Jadna ti baba, od danas nosim sa sobom sve račune da, zlu ne trebalo, mogu dokazati vlasništvo nad predmetima koje posjedujem.
Samo se pitam što ću ako mi netko mazne račune!
Post je objavljen 16.10.2009. u 16:32 sati.