Budnost kršćana znači ponajprije svijest, hrabro sučeljavanje i svekoliki angažman za čovječniji i pravedniji svijet – s manje licemjerja, a više istinskih kršćanskih i općeljudskih vrlina
Piše : Marijan MARKOTI Ć
Tko imalo kritičkim okom promatra današnji svijet, opazit će mnoštvo njegovih vrlina poput: paradoksa, proturječnosti, antagonizama i manipulacija. No, možda najprikladniji izraz za opisivanje mentaliteta i ponašanja današnjega svijeta jest licemjerje i dvoličnost. Pojam licemjerja na hrvatskome se tumači kao prikrivanje (pravoga) karaktera, prirode, tj. lažno prikazivanje vrlina. Jedna od odlika kojom (pre)obiluje današnji svijet jest upravo lažno prikazivanje vrlina . U tu svrhu navest ćemo samo nekoliko banalnih primjera: u svakodnevnome životu, a osobito u medijima, neprestano se govori o bezalkoholnim pićima s okusom alkohola, kavom bez kofeina, o ratnim operacijama s ciljem održavanja mira ili rušenja režima, o suzbijanju terorizma pomoću povećane budnosti, restrikcija i međunarodne kontrole, o vjernosti nevjernih u braku, o životnoj važnosti apsolutno nevažnih stvari. Bit ovakvih iskaza sastoji se u bezličnome nijekanju izvornoga značenja navedenih pojmova kao takvih: alkohol, kava ili neke druge droge deklariraju se bitnom suprotnošću onoga što jesu, čime sigurno prolaze kod dvoličnih zakonodavaca, dobronamjernih (a lakoumnih) građana i, dakako, na bespoštednome tržištu; nadalje, pod plaštem tobožnjega globalnoga pacifizma skriva se grubi militarizam, prema formuli: Tko je za mir, mora prihvatiti i silu odn. rat, da bi se očuvao (nametnuti) mir?! Budući da terorizam prijeti posvuda, vrijedi zakon trajnoga ratnoga stanja. Zaključak: rat kao zakonito sredstvo do nezakonitih (a nikada otvoreno deklariranih) ciljeva.
Licemjerje ne poznaje granica ni kada se radi o tzv. otvorenim, naprednim, demokratskim društvima. Njihovo naličje je gotovo zapanjujuće! Ta društva u biti nisu ni približno tako otvorena niti tolerantna kakvima se prikazuju. Dapače, upravo u uređenim državama manje-više je sve regulirano nebrojenim zakonskim odredbama i kontrolirano višestrukim sigurnosnim mehanizmima. U tome smislu pojmovi građanske i osobne slobode, tolerancije i demokracije kojima se navedena društva hvale znače više (lažni) alibi nego li istinsku vrednotu. Naime, pomoću vješto isprepletenih zakonskih odredaba i ponekad veoma suptilne kontrole građanima ostaje tek prividni dojam slobode, demokratičnosti i izravnoga utjecaja na odluke od općega značenja. Premda zvuči nevjerojatno, pa i apsurdno, upravo ona društva koja u najnovije vrijeme izvoze demokraciju i civilizaciju zapadnog (zapadnjačkoga) tipa i koja s visoka i s prezirom gledaju na primitivne narode i kulture – ostatak svijeta , ta ista bezobzirno gaze temeljna načela slobode, jednakosti i pravde, jer doslovno iznutra proizvode cijeli jedan sloj građana drugoga razreda; ta društva boluju od neizlječive bolesti koja se zove s trukturalna (a legalna i globalna?!) nepravda i nejednakost .
Usporedo sa socijalnim položajem, političkom i/ili religioznom moći i financijskim zaleđem raste stupanj (potencijalnoga) licemjerja u tim istim krugovima. Dok svjetski moćnici cinično namiguju i povlađuju jedni drugima, a treći poslušno i bespogovorno sprovode i ono što oni prvi nisu još niti izrekli, mali čovjek ogorčeno promatra medvjeđi ples kro(t)jitelja (ne)pravde i lažnih proroka. Ta on pouzdano znade da će teret, cijena i posljedice sustavnoga rušenja etičkoga poretka i mirnoga suživota pasti na njegova slabašna ramena. Uostalom – tako misle kratkovidni i umišljeni moćnici, kojima kao da je vlast dana odozgor – ima uvijek siromašnijih od siromašnih i potrebitijih od potrebitih... Zadnje, ubojito oružje licemjerja jest ucjena , kao perfidan način da se neposlušne, tvrdoglave i ratoborne prinudi na poslušnost, nametne tzv. socijalni red i očuva (prividni) globalni mir.
Možda je pogrešno zgražati se nad tim i takvim svijetom, jer je on manje-više oduvijek bio takav. No, ono u čemu se današnji svijet bitno razlikuje i prednjači jest ponad svega mjera i metode licemjerja kojima se služi. U tome pogledu kao da nema ni gornjih ni donjih granica (ne)prihvatljivosti. I dok običan čovjek razmišlja u stilu: Nemojte samo da moram misliti, mijenjati niti odgovarati za nešto! , nerijetko čak i oni koji neumorno podižu svoj glas protiv lažnih vrednota, a u obranu istinskih, upadaju u zamku sebeljublja, isključivosti, niskih interesa i samodopadnosti.
Teško je nositi istinu u sebi, a morati šutjeti, jer bi njezino obznanjenje nanijelo više štete nego koristi. Oni pak, na koje se istina odnosi, uporno i umješno glume poštene i dobronamjerne ljude od autoriteta i vjerodostojnosti. Hineći tvorce istine i zagovornike istinoljubivosti, zapravo podmeću lažnu istinu po svojoj mjeri kao cjelovitu, isključivu i neupitnu.
Najvjerojatnije je suvišno i postavljati pitanje, kamo vodi licemjerje? Trajno prikrivanje stvarnoga karaktera, a sustavno i prividno prikazivanje lažnih vrlina kao načela i stila života, znači sustavno i namjerno nijekanje samoga sebe; znači lažni identitet prikazan kao stvarni; znači slijepu ulicu koja vodi u kolektivno sljepilo, anonimnost, beznađe i propast. Vrhunac paradoksa licemjera jest svojevrsno licemjerje licemjerja: kao potreba, cilj i svrha samome sebi. Drugim riječima: u današnjem svijetu je lakše vjerovati u lažne istine (ili, ako hoćete, istinite laži), nego li se suočiti s grubom istinom o sebi! Otuda porazna spoznaja i gordo uvjerenje da će licemjerje i nadalje nesmetano rasti na plodnome tlu opće pomutnje, dvoličnosti, proturječnosti, antagonizama i ljudske bahatosti. Jer, tko će ispraviti savijenu, a tko li pak ozdraviti trulu vrbu današnjice?!
Jedino što ulijeva nadu jest nepatvoreno poštenje, nepotkupljivost, istinoljubivost, postojanost i zdrava pamet maloga čovjeka, koji nema što izgubiti i koji – nasreću! – još nije zanijekao niti se odrekao samoga sebe. Za razliku od prosvijećenih , imućnih, utjecajnih, karizmatičnih , a prodanih duša, on će i nadalje biti usamljeni glas u pustinji, neustrašivi stožer etičkoga poretka, ljubitelj istine, pravde, jednakosti, čovječnosti i nade u budućnost. No, da bi pobijedio licemjerje, on mu se mora odlučno oduprijeti!