Smaragdno-zelene su bile njene oči, proklete u toj poput vrane crnoj noći.
Ubijala je život u meni usnama hladnima poput smrti, na grobu njenome oživjeli su moji snovi polumrtvi.
Grijesi su bili slatk,i kao što su njeni hladni svilenkasti dodiri bili glatki. Njezino tijelo užitak je nudilo i zadnji žar strasti u meni je probudilo. Žar divljački što u meni pobudiše njene usne, porculanske grudi i koža koju mjesečina ljubi.
Ljubila me je, voljela me je te noći, meduza koju ne smijem pogledati u oči. Znao sam za njene moći.
Od starih bogova dana, noćno-crna dama. Uvijek divna i uvijek sama, uvijek ju je pratila tama. Od samih bogova dana.
Da širi grijehe svijetom čistoće, da ubere za nas zabranjeno voće.
Od bogova dana, hladna porculanske kože dama, uvijek tako lijepa no uvijek sama.
Te je noći bila moj anđeo tkan od tame, moj lijek za sve patnjom ispunjene dane. Te je noći bila dar za sav moj trud, uz nju kao da sam postao lud.
Nebo je se protivili ljubavi našoj te noći, pokušavalo je munjama otvoriti mi oči, zaslijepiti moje bludne snove, razdvojiti nas dvoje.
I tada shvatio sam proročanstvo života svoga. Nije to bio san, nije to bila ni noćna mora. Ona je bila doista dar od bogova zemlje, neba i mora, dar za proročanstvo mojeg života, da zauvijek ostane vidljiva moja ljepota.
Ljepota što ju nude grijesi, njeni dodiri postaju poput valova i oluja bjesni. Oh kako su slatki, slatki su naši grijesi.
Bog, bog je htio staviti moj život na kušnju.
A kušnja je bila ova noć, znao sam da takvu kušnju ne mogu proć.
Za svu patnju koja je kroz moj život prošla, njena ljepota i ljubav je došla. Kao kušnja moje vjernosti tebi, shvaćaš li bože da ovo ne bih nikada učinio sebi.
Svi anđeli tvoga raja, i svi tvoji sveti blagoslovi, nisu lijepi kao ove noći kada me ona voli. Sve tvoje kazne i prijetnje nisu dostojne boli, kao kada odbiješ nekoga koga voliš i tko te voli.
Demonsko je njeno lice, nema dušu i ispija mojeg života zadnje iskrice.
Demonsko je biće koje je na zemlju došlo, širiti ono što je s palim anđelom pod zemlju ošlo.
Ona je zabranjeno voće, i moje ga srce hoće. Križ ću s vrata odbaciti, njenim rukama se krasiti, umjesto krvi mrtvoga ti sina, hraniti će me njena strast i divljina.
U njenom tijelu leži put do mjesta kojim nas strašiš, paklenim me žarom nimalo ne plašiš.
Ja, ja ne kajem se što ljubim njene ruke proklete, pijem krv iz njene vene vrele kao da u njoj leži toplina života, no u njoj je samo smrti ljepota.
Ne, ja ne želim koračati svijetlom u raj, odbaciti grijehe i pakleni dar.
Ne želim krila i anđel biti, nije me sram i neću se skriti.
U paklu ću grijesima vladati, njoj ću se uvijek nadati, o grijesima ću ljude učiti, ne želim ih tvojim zakonima mučiti.
Toliko toga, u jednoj noći, može vam proći kroz glavu, u potpunoj samoći.
toliko toga, u jednoj dami, možete osjetiti i kada ste sami.
Toliko toga, ne vidimo očima, a možemo vidjeti samo bludnim noćima.
Dok vrelom se krvi kupamo, dok užitkom zabranjenim se krstimo, postajemo ljudi kakvi trebamo biti, u svojem životu nemamo se zašto kriti.
Dok mjesec svoj veo drži nad nama, i dok me ljubi porculanska dama.
Prokleo sam božje carstvo te noći, sve bogove koji mogu vidjeti njene oči, jer samo jedan pogled u njene oči značio je kraj.
Završio je ovaj mračni dar, moj mračni raj.
Kameniti kip i ništa više, pokušaj mojih pluća da dišu sve tiše i tiše.
Srce od kamena a i dalje boli, duboko u sebi znao sam da ona me zauvijek voli.
Kameniti kip i ništa više.
U paklu ću biti znam. sjećati se na mračni dar. koji sam imao ove noći.
I kada će sudnji dan doći, pogledati ću u njene oči.
Za njene se oči u pakleni žar isplati poći.
Post je objavljen 15.10.2009. u 23:36 sati.