Pregled posta

Umberto Galimberti

Nihilizam stoji pred vratima: otkud nam stiže taj najneugodniji od svih gostiju?
Nietzsche


Knjiga o mladima: jer mladi se, premda toga nisu uvijek svjesni, ne osjećaju dobro. Ali ne zbog uobičajenih egzistencijalnih kriza, kojima je posuta mladost, nego zbog toga što se oko njih mota neugodan gost, nihilizam, prodire u njihova čuvstva, muti njihove misli, briše im perspektive i obzorja, slabi dušu, kvari njihove strasti čineći ih beskrvnim.

Obitelji su preplašene, škola više ne zna što činiti, samo se tržište zanima za njih, kako bi ih povelo na put zabave i potrošnje, a tamo pak ono što se troši nisu toliko predmeti, koji iz godine u godinu zastarijevaju, nego sam njihov život, koji ne uspijeva više projicirati se u budućnost koja bi im mogla bilo što obećati. Sadašnjost postaje apsolut kojeg treba živjeti što je moguće intenzivnije, no ne zato jer bi taj intenzitet donio radost, nego zato jer obećava da će prikriti tjeskobu koja se pokazuje svaki put kad okoliš poprimi obrise pustinje smisla.

Svoju nelagodu ne znaju opisati, jer su već dosegli onaj stupanj emotivne nepismenosti kad ne mogu više prepoznati svoje osjećaje, prije svega ne znaju ih nazvati svojim imenom. Uostalom, kako uopće nazvati tu ništost koja ih prožima i duši? U komunikacijskoj pustinji, gdje obitelj ne pobuđuje više nikakvu privlačnost, a škola ne izaziva nikakvo zanimanje, sve se riječi koje pozivaju na zauzetost i na pogled usmjeren budućnosti utapaju u tu neartikuliranost s kojom se samo još krik može mjeriti. Povremeno taj krik prodire neprozirni i debeli oklop šutnje, koji svojom težinom okružuje osamljenost njihove skrivene depresivnosti kao bezvremenog stanja duše kojim vlada onaj neugodni gost što ga Nietzsche naziva 'nihilizam'.


I zato riječi koje upućuju na nadu, riječi svih ostalih, koje su više ili manje iskrene, riječi koje ustrajavaju, riječi koje obećavaju, riječi koje nastoje ublažiti njihovu skrivenu patnju, zamiru oko njih kao besmislen šum.

Nešto glazbe, koja para uši, kako bi izbrisala sve riječi, malo droge, kako bi umrtvila bol ili kako bi iskusili barem neki osjećaj, puno osamljenosti, karakteristične za ozlojeđeni egoizam, što ga prethodne generacije nisu poznavale i koji je posljedica uvjerenja da se u vrijeme u kojem su presušile sve čuvstvene veze možeš očuvati samo ako si sam ili, u najboljem slučaju, ako se u pustinji vrijednosti osloniš na jedinog simboličkog generatora svih vrijednosti što ga u našoj kulturi nazivamo novac.

Kada nije posrijedi samo nelagoda pojedinca, nego je pojedinac samo žrtva sveopćeg pomanjkanja perspektiva i projekata, ako već ne smisla i čuvstvenih sveza, kao što se događa u našoj kulturi, tada je samo po sebi razumljivo da su neučinkoviti kako farmakološko liječenje, kojemu danas pribjegavamo već u ranom djetinjstvu, tako i psihoterapeutsko liječenje što liječi patnje koje nastaju u pojedincu.

A to stoga jer u pustinji besmisla, što je širi nihilističko ozračje našega vremena – ako je čovjek, kako kaže Goethe, biće upravljeno osmišljavanju (Sinngebung) –, nelagoda nije više psihološka, nego kulturna. Dakle treba raditi na kolektivnoj kulturi, a ne na patnji pojedinca, jer ta patnja nije uzrok, nego posljedica kulturne implozije, čija su prva žrtva mladi koji se nalaze u školama, na sveučilištima, postdiplomskom studiju ili na radu na određeno vrijeme.

A što reći o društvu koje ne iskorištava maksimum svoje biološke snage, snage što je izražavaju mladi između 15 i 30 godina, koji projektiraju, zamišljaju, stvaraju čim im se ukaže stvaran cilj, uvjerljiva perspektiva, nada koja je u stanju dati polet toj snazi što je osjećaju u sebi i potom je puštaju da implodira, anticipirajući razočaranje kako se ne bi trebali s njim suočiti?

Nije li ovo zanemarivanje mladih istinsko znamenje sumraka naše kulture? A to je puno više zastrašujuće znamenje nego uspon integralizama drugih kultura i prekomjerna učinkovitost naroda koji se pojavljuju u našoj povijesti i s njom se prepliću, naroda koji su se odrekli svih vrijednosti koje se ne mogu svesti na vrijednost novca.

Ako nelagoda mladih nije psihološkog, nego kulturnog podrijetla, rješenja što ih je izradila naša kultura očito su neučinkovita, bilo da su u vjerskoj inačici – jer Bog je doista mrtav –, bilo da su u prosvjetiteljskoj inačici, jer ne izgleda da danas um regulira sve ljudske odnose, osim u reduktivnoj formuli 'instrumentalnog uma', koji jamči tehnički razvoj, ali ne i širenje obzora smisla za misao koja je pobjegla i za čuvstva koja su usahla.

U ovoj knjizi nije riječ o lijeku koji bi olako i odmah djelovao. Već to da priznajemo svoju nemoć rječito govori o naravi nelagode, koja – ponavljam – nije egzistencijalna, nego kulturna. No činilo mi se opravdanim ovo djelo napisati već zato da počistim sa svim rješenjima što su ih smislili, a da pritom nisu prepoznali pravu narav nelagode naših mladih. Mladi se u nihilističkoj atmosferi koja ih okružuje ne pitaju više o smislu svoje i tuđe patnje, kao što je čovječanstvo svagda radilo, nego, a u tome je, kako nas podsjeća Günther Anders, ogromna razlika, o samom značenju svoje egzistencije, koja im se čini lišenom smisla ne zato jer je puna patnje, nego, naprotiv: čini im se nesnosnom jer je bez smisla. Negativitet što ga širi nihilizam, naime, ne navaljuje na patnju, koja u različitim stupnjevima manje ili više prati svaku egzistenciju i oko koje se gomilaju razni oblici pomoći, nego radikalnije na oštroumnu zamjedbu besmislenosti vlastitog egzistiranja.

A što ako je rješenje drugdje? Ne u zagriženom traženju smisla, kao što to zahtijeva judeo-kršćanska tradicija, nego u prepoznavanju onoga što svatko od nas uistinu jest, dakle u vlastitoj virtů (grčki: arete, ono što je nečemu svojstveno, prim. prev.), u vlastitoj sposobnosti, odnosno, rečemo li to grčki, u vlastitom demonu (daimon), koji, kada nađe svoju realizaciju, doseže sreću (grčki eu-daimonia)?

U tom slučaju nihilizam, unatoč pustošenju smisla što ga sa sobom nosi, može naznačiti da egzistenciju ne opravdava toliko pronalaženje smisla – za njim žudi više želja (ponekad neograničena) nego naše zbiljske sposobnosti -, koliko umjetnost života (Grci su je zvali teche tou biou), koja je u tome da prepoznamo i priznamo vlastite sposobnosti (gnothi seauton, spoznaj sebe sama), izrazimo ih i pustimo da se primjerno (kata metron) rascvjetaju.

Taj pomak iz kršćanske u grčku kulturu mogao bi kod mladih pobuditi onu vedru radoznalost otkrivanja sebe sama i nalaženja smisla u tom otkrivanju. Ako bismo to otkrivanje primjereno podupirali i gajili, moglo bi nas privesti životnom razmahu kojem već po svojoj naravi stremi mladost i njezina kreativna snaga.

Ako bi upravo prelazeći i prekoračujući nihilizam mladi znali izvesti taj pomak perspektive, kadar pobuditi im radoznalost za njih same, 'neugodni gost' ne bi prošao uzalud.



S talijanskog preveo Mario Kopić

Uvod iz knjige talijanskog filozofa i analitičkog psihologa Umberta Galimbertija, Neugodan gost: nihilizam i mladi, Milano 2007.


Post je objavljen 14.10.2009. u 23:08 sati.