Ni čepići za uši mi danas ne pomažu. Neki senor pijetao uporno kukuriče pod prozorom naše sobe. Gledam na sat. Jedan i pol je ujutro. Očito je i ovaj pijetao iz neke druge vremenske zone. Pokušavam nastaviti spavati.
Četiri sata kasnije počinje se daniti. Onako ćorav, bez leća ili naočala, primjećujem nekakvu čudnu siluetu pred prozorom. Prvom mislim da je to nekakva fatamorgana, onda da je to krov neke od mnogobrojnih ad hoc građevina u ovom selu, a naposljetku s naočalama na očima misterij je riješen. Pred prozorom sobe uzdiže se visoki vulkan San Pedro s 3020 metara visine. S druge strane je vulkan Toliman s 3158 metara i naposljetku vulkan Atitlan, gorostas s 3537 metara visine. Loše nam se piše krene li koji od njih eruptirati. Sinoć, kad smo došli u hotel, zbog kiše i magle ništa se nije vidjelo. Danas, pejzaž oduzima dah.
Konačno smo na nogama. Seoske ulice su puste. Tek pokoji domorodac ide gore dolje glavnom seoskom ulicom koja vodi od doka do centra mjesta, odnosno glavnog trga. Vjerovatno su to vlasnici nekih od mnogobrojnih trgovina. Selo se polako priprema za novi radni dan.
Santiago se jutros na dnevnom svijetlu doima humanije. Htio bih reći i sređenije, ali ne nažalost ne mogu. Šećemo se glavnom ulicom prema doku i ne mogu, a da ne primjetim način gradnje ovdašnjih kuća. Beton bez daljnjega ovdje kraljuje. Kuće su različite visine, od skromnih prizemnica do osebujnih trokatnica i četverokatnica. Ali u pravilu samo je prizemni dio prednje fasade ofarban. Ostalo je sivilo. Podjeća me sve ovo malo na Vijetnam. Samo što su kuće u Vijetnamu barem u potpunosti imale sređenu prednju fasadu. Malo koja kuća ovdje u Santiago Atitlanu ima krov. Onih par ih ima limenu ploču, a crijepova na krovovima nema ni u tragovima. Većina pak ima nezavršen krov s milijun žica koje strše na sve strane. Prepostavljam da je to tako da mogu u svakom trenutku nastaviti s gradnjom u slučaju da se obitelj proširi. Da rezumiram, naši Kašteli prema Santiago Atitlanu se doimaju kao grad s urbanističkim planom.
“Maximon? Želite li vidjeti Maximona?”, nude nam svakih par metara. Nude nam ga vozači tuk tuka, djeca u prolazu, vlasnici brodica...
Maximon je božanstvo koje se štuje po čitavoj Gvatemali. Pretpostavlja se da je to sinkretizam majanskih božanstava, Pedra de Alvarada (opakog konkvistadora Gvatemale) i biblijskog Jude. Ovaj u Santiago je zapravo drveni kip odjeven u stvarnu odjeću, a kojem lokalno stanovništvo donosi darove poput ruma i cigara i traži od njega zaštitu i ostvarenje svojih želja. U uskršnjem tjednu Maximon prolazi selom u velikoj procesiji. Ostatak godine nalazi se u kući jednog od seljanina koji brine o njemu. Svake godine briga o Maximonu povjerena je drugom seljaninu, vjerovatno kako se niti jedan od seljanina ne bi previše osilio. Mi preskačemo Maximona iako ne prestaje kiša ponuda da ga posjetimo. Ovdašnje stanovništvo očito smatra da stranac jedino dolazi u Santiago posjetiti Maximona. Maximon je toliko iskomercijaliziran da se pitam koliko je on uopće više stvaran u životu lokalnog stanovništva Santiago Atitlana.
Umjesto Maximona odlučujemo uhvatiti brod i malo ploviti jezerom. Osvanuo je napokon lijep, sunčan i topao dan i to treba iskoristiti. One strme planine i vulkani posvuda oko jezera danas još više dolaze do izražaja. Odlučujemo brodom otići do San Pedra La Lagune. Kaže Lonely Planet da je riječ o jednom od najturističkijem mjestu na jezeru. Nakon Santiaga treba nam malo civilizacije.
“20 quetzala do San Pedra.”, traži nas jedan od vlasnika javnih brodica na jezeru.
“Jučer smo platili 20 od Panajachela do Santiaga, a put je bio dvostruko duži. Ne dajemo više od 15.”, cijenka se Kaja. Bit će nešto. Bit će nešto od nje. Trebala su joj samo četiri dana da shvati pravila igre.
“Ok. 15 quetzala po osobi.”, popušta brodar vidno posramljen što smo ga provalili.
San Pedro La Laguna puno je sređenije mjesto od Santiaga. Čišće, kuće su sređenije, čak bih se usudio reći da postoji i nekakav urbanistički plan, stranaca ima puno više nego u Santiagu, ali ne previše. Veći izbor hotela, trgovina i kafića. Moram priznati da mi je pomalo žao što se nismo ovdje stacionirali umjesto u Santiagu. Ali i Lonely Planet i Wanderlust i NG Traveler preporučili su Santiago kao mirnije i neiskvarenije mjesto.
Na povratku u Santiago, Kaja se opet uspješno cijenka. Brod je najmanji do sada, ali to nam ne kvari doživljaj jezera. Oko nas su i dalje odlično vidljive planine i vulkani, a na strmim njihovim liticama smjestila su se sela od kojih većina nose imena svetaca poput Santiaga ili sv. Jakova, San Pedra ili sv. Petra, San Juana ili sv. Ivana, sv. Klare, sv. Marka... Ne mogu se prestati čuditi koliko je sve zeleno. Zeleno da zelenije ne može biti. Irska nije toliko zelena koliko obale jezera Atitlan. Posebno mi za oko u tom zelenilu upadaju bogataške vile s prekrasnom uređenim okućnicama do kojih se može doći jedino čamcem. Zanima me da li ih je moguće unajmiti.
Natrag u Santiagu, odlazimo na ručak u jedan od comedoresa na samoj obali. Naručujemo lokalnu deliciju – pollo encebollado. Riječ je naravno o piletini zapečenoj s lukom. Serviraju nam ju s rižom, salatom i pireom od avokada te tortillama kao zamjenom za kruh. Piletina je slasna, salata i avokado bezukusni. Nažalost, avokado je glavna prehrambena namirnica u Gvatemali (uz piletinu) i nemoguće ga je izbjeći. Dolazi u kockima u salati, kao pire, kao umak...
Večernja šetnja Santiagom promijenila nam je donekle mišljenje o ovom mjestu. Nije ovo toliko loše mjesto. S obzirom da mrak prekrije većinu onog uličnog smeća. Glavni je trg novouređen i mjesto gdje se u večernjim satima skuplja lokalno stanovništvo. Sjedim na zidiću na glavnom trgu. Malo dalje preda mnom se uzdiže nekoliko stoljeća stara crkva. Promatram ljude. Žene u huipilu, muškarci također u posebnim nošnjama. Ovdašnji muškarci nose ručno ispletene trikvarti hlače bijele boje s okomitim prugama, košulju, a oko pojasa u čvor svezan pleteni remen. Na nogama imaju sandale, a na glavi obavezno panamski šešir. Djeca se igraju na malenom igralištu. S obzirom da je riječ o jedinom igralištu u selu, nekoliko je tu različitih ekipa. Teško ih je pratiti i pitam se kako oni raspoznaju tko pripada u koju ekipu i tko igra kojom loptom jer svi igraju preko čitavog terena. I nitko se ne buni. Nema svađe. Jedni igraju nogomet jednom loptom, drugi drugom, a treći na istom terenu igraju košarku. Pridružuje im se ekipa djevojčica koje se zabavljaju međusobno si dobacujući četvrtu loptu. Totalna zbrka. Trgom se šeću i mnogobrojni psi lutalice koji skaču i reže jedan na drugoga. Svi odreda kost i koža.