Pregled posta

Ured za prostorno uređenje

U međuvremenu je bilo nekih aktualnosti, koje su zaokupile moju pažnju, i o kojima sam se spremala, za sada čisto informativno, napisati par riječi. A onda je došla smrt, koja uvijek tako jasno i nedvosmisleno da do znanja "ča smo na ovon svitu". O smrti rođaka sam pisala u jednom od prethodnih postova, a za sve ostalo je trebalo neko vrijeme... da se osjećaji primire, da se skupi snage, da novi dan probudi stari san. Jer, život se naš, i lijep i 'klet, jednako (o)kreće... s nama ili bez nas... i treba (na)učiti s njim hodati... korak po korak... ukorak... jednako po noći, kao i po danu.

A zbog spomenutih aktualnosti, još neko vrijeme ću i ostati u sadašnjosti, prije nego se vratim natrag, u devedeset i sedmu, kako bi nastavila, gdje sam (o)stala. Tako nekako će, najvjerojatnije, biti i ubuduće, dok prošlost ne "vratim", a da pri tome sadašnjost "ne izgubim". Prošlost i sadašnjost bi mogle, tako nekako, "gaziti" usporedo, kao dvije sestre blizanke, u susret budućnosti. Do kuda će stići, i u kakvim će se okolnostima sresti, samo život i vrijeme mogu pokazati, pa nek' bude što biti mora.

Ovog ljeta (nedavno to bješe, mada se davno čini, jer nam je bura, da ne kažem zima, došla gotovo preko noći) sam konačno posjetila Ured za prostorno uređenje. Konačno, velim, jer u planu sam imala već neko vrijeme, ali nikako da (se) uklopim i odem. Treba se za to i s poslom "dogovoriti", a i gotovo cijeli dan "izgubiti". Što za Split je sat ili dva, za otok je cijeli dan, a obrnuto još i više, znaju to otočani. A državne nam institucije, ljubi ih majka, one su, pak, priča sama za sebe. Sve dane u tjednu, Bog budi i s njima i s nama, rade samo ujutro, kao i gotovo sav pošten' radni svit. Pa su onda, al' baš posve... ni sebi ni svome... radniku, mislim. Bilo gdje da radiš, u državnom ili privatnom, zaboravi na dokumente, pečate, potvrde, liječnike... ili se dovijaj kako znaš i umiješ, mada... i ovako i onako, ne valja(š) gotovo nikako... ni ako (z)brišeš s posla, još manje ako (z)brišeš na bolovanje. Pa ti sad budi pametan.
Skrenula sam s teme, znam, al' šta mogu, kad ne mogu... i da skratim, uzmem ja, lijepo, jedan dan godišnjeg odmora, pa more pod noge.

Sve je vuklo tome, i prije njihove potvrde, da ni na jednoj od tih lokacija nije dozvoljena samostalna gradnja, čime hoću reći, gradnja samog vlasnika. A pošto bi mi gradnja iz temelja, u slučaju da do ikakve (g)radnje i dođe, bila rezervna varijanta obnovi, razumljivo je, da takvo stanje stvari baš i nije po mom guštu, al' dobro.
Sve je to još toliko daleko, ali i podložno promjenama, da za sad treba pustiti s mirom... što ima biti, neka bude.

Ovako je bar ispalo pametno s moje strane, što sam ustraja(va)la, pa se u konačnici i (iz)borila za "komadić kuće", ili mi se samo čini tako. Jer, valjda je logično, da bi obnova već postojećeg objekta, bez svih (ne)mogućih dozvola i temelja, trebala biti lakša, brža, jeftinija, ako mi se i to ne čini samo, al' dobro.
Sve je to još toliko daleko, ali i podložno... da se ne ponavljam.

U kontekstu rečenoga, pada mi na pamet tekst o "zlatnoj" čestici koji sam svojevremeno pročitala kod blogera-graditelja Šijanca, pa prosuđujući uduplo, i po njegovim, i po mojim saznanjima, po svoj prilici ispada, da je svemu tome tako, jer, teško da bi nam se obojici sve to samo tako činilo.

Možda novi Zakon i donosi boljitak za uvođenje reda u prostoru, što će zakonodavac zasigurno i tvrditi i braniti, ali je sigurno, da je vlasnika-pojedinca uvelike ograničio i zakinuo u vlasničkim pravima.
Jedino vrijeme može pokazati, želi li vlada, doista, uvesti reda u prostoru, ili samo želi omogućiti podobnima (čitaj: potencijalnim investitorima) atraktivnu gradnju i dobru zaradu, a na uštrb stvarnih vlasnika i njihovih prava. Kako god bilo, za sada se čini, da nam je... "čekajući pravdu, pobjegao vlak"... ili rojs-stilom rečeno... "tko je izgradio, izgradio"...

A možda se pokaže, da sve i nije tako crno, kako sada izgleda. Kada sam naknadno, s odvjetnicom, podijelila mračne utiske, pa k tome još i rezignirano konstatirala: "Žali bože i vremena i truda i novaca"... utrpavši u tu jednu rečenicu sav jad, muku i čemer "ulupanih" godina, ona je to prokomentirala ovako: "A šta fali, gospođo... turističkoj zoni, napr.?... kao da vi ne možete biti turistički djelatnik?"...

A sad, još malo da pojasnim svaku od tih zona ponaosob.

Za turističku zonu, izgleda da su svima još, prilično "(za)vezane ruke" (ako to nije i bila namjera zakonodavca), iz razloga nepostojanja detaljnih planova uređenja, skraćeno, DPU. Naime, za privođenje turističke zone bilo kakvoj namjeni, potrebno je, u doglednoj budućnosti, donijeti DPU, narodskim rječnikom rečeno, odlučiti što će se tu (z)bivati i (g)raditi. A u istoj toj doglednoj budućnosti, iste te DPU-ove bi trebao financirati eventualni potencijalni investitor, ma tko on bio, i od kud i koga došao. Pitanje je s velikim upitnikom, koliko ćemo mi, kao vlasnici manjeg dijela te i takve zone, moći bilo što uvjetovati, a koliko će općina i/li investitor, zakonom jačega, moći provoditi svoje, i mimo naše volje. Recimo da ne bi bilo loše, u zamjenu za zemlju, dobiti kakav apartman(čić) ili stan(čić) , mada, da danas-sutra, u "mojoj" vali treba osvanuti kakva lučica sa dodatkom "mramora, kamena i željeza", olitiga betona, olitiga apartmana... šalu na stranu, ne bi mi bilo ni pravo ni drago. Ali, tko (će), i hoće li, mene itko išta pita(ti)? To (te) ja pitam.
Po zakonu, vlasnik zemlje u turističkoj zoni ne smije graditi, ali ima ko će smjeti... u dogledno vrijeme... ma koliko to dogledno iznosilo... dana, mjeseci, godina...

Što se tiče neizgrađenog građevinskog područja, radi se o već spominjanom docu, nekad punom povrća i cvića, danas obraslom u draču i korov. A radi se o dvije čestice zemljišta u mjestu, ukupne površine 2795 m2, za koje smo bili sigurni, da su građevne, a time i najvrijednije. Međutim, zadnjom "kategorizacijom" se ispostavilo, da baš i nisu tako "zlatne". U prostornom uredu rekoše, kako su doci novim Zakonom zaštićeni, osim i što ulaze u neizgrađeni niz od preko 5000 m2. Od nikakve je važnosti, što se parcele nalaze uz glavnu cestu, i što je, sa jedne strane, sve do nas izgrađeno.
To su ujedno jedine parcele, na koje bi se trebali knjižiti kao suvlasnici (našu suvlasničku stranu pripada 1/4), i jedina "zemlja" koja bi se, slijedom toga, trebala parcelirati. Ne znamo još, ni koliku će površinu pokazati točno mjerenje od strane geometra, budući nas to tek čeka, al' da će biti puno manje, to, nažalost, već znamo... nešto je zemlje "oduzela" cesta (mada za nju nije ništa isplaćeno), a po svoj prilici je i prvom susjedu bilo "pretijesno", pa se jednim zidom, navodno, proširio u naše. Sve u svemu, bi'će tu još "veselo".

O poljoprivrednom zemljištu se nema što posebno reći, osim da je to jedina "zemlja" koju još nismo ni vidjeli (bez čuđenja, molim, objasnit' ću to u nastavku priče o diobi). Ovog ljeta smo bili na jednodnevnom familijarnom obilasku naše (ne više zajedničke) didovine, ja kao glavni vodić po putu i kršu , moj dragi braco , moja druga polovica , i podmladak olitiga nasljednik Obišli smo mjesto uzduž i popreko, dakle, sve osim poljoprivrednog zemljišta izvan mjesta, što zbog velike udaljenosti, što zbog upitnosti pronalaska i prohodnosti (čitaj: auto) puteva. U svakom slučaju, nismo se upustili u avanturu "po gori i gomili", kako na kraju ne bi morali zvati u pomoć, još i gorsku službu spašavanja .

I da ne zaboravim najvažnije, makar za sada mogu samo spomenuti, to je moj(a)... danas "komadić kuće"... sutra "kamena kućica na škoju"... priča je to, ipak, sama za sebe, o kojoj bi se, ako bude sreće, moglo i trebalo najviše govoriti... ili bi ipak bilo točnije upotrijebiti glagol... pisati.




Post je objavljen 14.10.2009. u 17:32 sati.