Žene,
nakon tridesete
imaju neobičan feler: gube kompase.
Sudeći koliko je izgubljenih kompasa po gradu
priličan broj tih gospođica besciljno tumara ulicama.
Može ih se naći u kino dvoranama koje puštaju romantične komedije,
kazalištima koje na repertoaru već godinama drže Tri sestre,
izložbi perzijske umjetnosti,
tečajevima
joge,
šivanja,
sambe-rumbe-ča-ča-ča,
brzog slikanja,
brzog čitanja,
bioenergije,
table-top fotografije,
radioestezije,
francuskog jezika,
na koncertima gospel i jazz glazbe,
klasične glazbe (godišnja pretplata u Lisinskom, petak uvečer)
ima ih i u crkvama, subotom, no rjeđe...
Nedvojbeno će te ih naći
na after hours partijima,
u mondenim buticima,
i pedikerskim salonima.
Kroče gradom odlučna koraka,
trude se ostaviti dojam kao da znaju što žele i kamo idu.
Ponekad odu toliko daleko da
dok ležimo goli u krevetu
odnekud, poput mađioničara, izvade svoju imovinsku kartu i kažu:
- Evo vidiš, ništa ti ne brini, ja ću te uzdržavati.
- Sunce moje – kažem sa sažalnim smiješkom na licu – ti ga možeš samo održavati.
- I to.
- Tu i tamo.
- I tamo i tu.
Post je objavljen 14.10.2009. u 13:38 sati.