Ponekada pomislim kako sam u životu putnik, i kako putujem kroz vrijeme.
ali onda shvatim da ja stojim na mjestu a vrijeme i život putuju pored mene.
Nije li to sudbina? sve što dolazi prolazi pored nas a mi smo kao znakovi uz cestu, nikada ne znamo što će pokraj nas proći i hoće li.
Osjećam se krivim za toliko toga u svojem životu, a ne mogu nikako vratiti ništa na staro. ne mogu ni popraviti učinjeno jer mi osobe koje trebam da to napravim ne mogu više vjerovati. više me ne žele voljeti kao prije.
dali je to još jedan izazov? da ih opet naučim voljeti me i vjerovati mi?
mogu li to?
Uvijek oni novi ljudi vide sve u meni dobro i onda to pokušavam očuvati. I uspijeva mi. No nikada ne možeš zasjeniti osobe osobama.
Želim da neke stvari budu ispravljene, neke osobe da održe svoje obečanje. Trebali smo biti prijatelji zauvijek. Zašto nismo?
Sjećam se koliko je ljudi bilo sa mnom na toj temi razgovora. Koliko ih je dalo obećanje da nikada ne budu otišli.
I na kraju, ostao sam bez njih.
Nedostaju mi ljudi zbog kojih sam izdvojio svoje vrijeme i ljubav i život. I sada mi ti isti ljudi ne žele pogledati u lice. No neke, neke razumijem. No i dalje ih volim i ne želim da bude tako. I besramno ih želim moliti da se vrate. Hoće li?
nadam se...
Pričam o prijateljima i jednoj bivšoj curi. Kada sam je upoznao bio sam sav nikakav od prekida koji je tada bio svjež. I sviđala mi se je, svakako sam htio da budemo skupa. No nisam bio stabilan a to sam zaboravio.
Bila je to moja prva prevara cure za koju sam znao da to nije zaslužila.
Zašto ovo pišem? Jer sam iskren, i ako me netko voli želim da me voli nakon što zna sve o meni.
Prevario sam je s curom s kojom sam kasnije i bio u vezi no opet, prevariti curu je doista glupo, nepotrebno. No ja sam to radio.
Volio bih ti se ispričati bilo kako samo da ti vidim u očima da je doista sve ok, da te mogu pozvati na piće i da znam da me nećeš odbiti i da mogu pričati s tobom.
Kada sam ti rekao da te volim nisam lagao, lagao sam samo sebi kada sam rekao da sam spreman na drugu vezu.
I žao mi je što sam te povrijedio.
Nadam se da ću jednog dana dobiti iskren oprost svih ljudi koje sam povrijedio. samo tako bih bio siguran da sam doista osoba koja je zaslužila ljubav ljudi oko sebe.
tajne će uvijek postojati, ali neke ne smiju ostati tajne.
Prijatelji koje sam povrijedio?
Neki ljudi me krive da sam ih povrijedio iako to nisam ni znao. Neke sam povrijedio i namjerno i nije mi žao jer su doista to zaslužili ali oni koji nisu...
Njih mi je žao.
Ne znam koliko vas je pročitalo onaj post o prijatelju s kojim sam se nedavno potukao. Taj put sam reagirao opravdano i to mi nije žao. Žao mi je jer nisam znao stati kad je bilo dosta ali reakcija sama po sebi bila je opravdana. No toliko puta prije tog sam ga povrijedio. Pijan. Govorio sam stvari koje nisu u stilu prijatelja kojeg znate cijeli život. nije u stilu nekoga s kim se družite svaki dan. i to mi je žao. žao mi je jer sam doista kreten. I ne znam se ponašati čim mi netko stane na živac.
Povrijedio sam ljude koje volim i koji mi znače, toliko puta.. Imenovati ih bilo bi apsurdno. No sjećam se tih lica, tih ljudi. I žao mi je, ovaj post oni mogu pročitati danas ili za 30 godina. bitno je da je on napisan.
i da sam ja rekao da mi je žao.
želim biti dobra osoba i želim biti kao prije a za to mi trebaju oprosti onih koje sam povrijedio kada nisam bio svoj, nisam bio prirodan.
Ljudi se toliko promjene kada ne žele i kada to ne vide. Nisam vidio koji sam kreten bio. Koliko su me neke stvari uništile. I koliko mi je vremena trebalo da shvatim to sve. da vidim na čemu sam.
Volio bih vratiti vrijeme, znate ono koračati po vremenu. Osjetiti poljubac svih usana još jednom, osjetiti sve zagrljaje prijatelja i voljenih osoba još jednom. samo još jednom da budem siguran da ih nikada neću zaboraviti.
Ovo je posljednja stranica mojeg života onakvog kakvim ste ga poznavali.
nazovimo poglavlje preporod II. a sljedeća stranica neka ostane prazna. za potpise svih koji su mi oprostili.
volim vas =)
Nemoj otići, molim te
Kako možeš otići
kada ti govorim u lice što mislim
i što osjećam kada si tu.
Uništavaš me, svakim korakom dalje
ja osjećam kao da lomim se
molim te da ostaneš ali ne slušaš me
ostavljaš me.
Želim tvoje usne osjetiti
ali ne mogu ni miris više zamisliti
uzela si mi sve, uzela si mi sve.
Ruši se život moj
Na ruševinama mojeg srca još se osjeti miris tvoj
ti si srce moje razbila kao staklenu čašu u ruci
ti si mi uzela sve i ostavila si me
ostavila si me sada
što da radim kada
što da radim kada ti nisi tu
što da radim, za što da živim
kriva si ti no život krivim.
U daljini vidim da odlaziš
i ne okrećeš lijepo lice i oči da me gledaju
svim tim snagama svu svoju ljubav daju
moje oči, pune suza dok te ispraćaju.
dali znaš koliko boli me
kada gledam u leđa ti
i znam da se nećeš okrenuti.
Želim ti reći koliko značiš mi
želim ti reći koliko volim te
želim da znaš, da ne mogu živjeti bez tebe.
Kako da kažem ti, koliko boli me
kada odlaziš daleko od mene
koliko boli je u meni, sada u meni je...
toliko boli duboke, toliko boli proklete.
Ljudi ne mogu biti sami
jer kada su sami predani su tuzi i tami
ljudi nisu stvoreni da budu sami
nemoj me ostavljati sama
nemoj molim te, posljednji puta šapćem ti
volim te.
Na nebu
Ne vide li svi kako nestajem
kako krvarim i kako umirem
umirem polagano
ne vide li ljudi da trebam ih
lica lijepa i dodira par meka
ne vide li ljudi
ne vide li, da trebam ih.
slušaj srce moje
ono pati i zove tvoje
nikada nećeš vjerovati mi
no zauvijek ću te voljeti.
kada gledam te, želim imati te
kada sjećam te se
želim te grliti
a sada kada umirem volio bih
samo jednom te imati
i sam ne umrijeti.
Vidiš li me?
vidiš li krvave ruke moje
daj mi da primim tvoje
drži me dok ispuštam posljednji dah iz sebe
nemoj plakati jer volim te
nemoj plakati jer sretan umirem
umirem sretan jer tu si ti
poljubi me, nemoj prestati
smrt će me nježno od tebe oduzeti
i poljubac ovaj zauvijek će živjeti
na nebu ću te vječno čekati
u životu se nikada nemoj predati.
Prah
Bili smo mladi i iskreno se voljeli
mislio sam kako me nikada nećeš povrijediti
i ti si vjerovala meni, znam da jesi
i nadala se da sam ja princ tvoj
no zašto život nije bajka...
Volio sam ti govoriti koliko te volim
pisati ti pjesme i pisma
priče ti pisati, leptire loviti
za poljupce te moliti
bila si sve što sam imao
i sve što sam volio bila si ti
sve u što sam vjerovao
ti si me učila živjeti
život si mi dala
mislio sam da nikada nećeš otići
i htio sam te, htio zauvijek imati
nikada ne pustiti
no nisam mogao
vidio sam da to više nisi ti.
Kada došao je on
odveo te je daleko od mene
u moje srce zabila si otrov
koji godinama me proždire
volio sam te i vjerovao ti
no sve si bacila
kako bih jednu noć s njim provela
kako bih se meni vratila.
Od kada si otišla ti
na mojem nebu noću zvijezde nisu sjale
sunce više nije grijalo
kiša je bila hladna i nimalo lijepa
više nije gorjela naša ljubavna svijeća
a bol u meni bila je sve veća.
Prolio sam suze za tebe
i nadao sam se umrijeti
ali budio bih se noćima i mislio gdje si ti
jutrima sam se nadao tebe vidjeti
a znao sam da si s njim
volio sam te iako
otrov u srcu borio se je s tim.
Otrov je na kraju pobijedio
nevini dječak kojeg si poznavala
zauvijek je nestao
umirala je duša u meni
tada sam posljednji puta rekao sebi
da više nikada neću vjerovati tebi.
Ne vjerujem više nikome i bojim se osjećati
Ne vjerujem u čistoću koju si mi okaljala u očima
Ne vjerujem u vjernost kada nisi uz mene noćima
Ne, ja više nisam onaj kojega znaš
Od moje duše ostao je samo prah.
U snovima
U mojem srcu vlada hladnoća
volio bih da si tu da me možeš ugrijati
u mojem svijetu stakla si ti
bojim se, bojim se da ćeš ga razbiti.
Ja nikada nisam osjetio ljubav kao kada si mi je davala ti
nikada neću zaboraviti kada sam gledao prvi puta u tvoje oči
imale su posebne moći
do tebe bih i na nebo odlučio doći
no nikada nisi znala
da ćeš me napustiti
ljudi su prokleti
nikada im nismo smjeli vjerovati....
Vjerovali smo im da ćeš živjeti ako te budu liječili
i zaboravili smo na bolest koju si nosila u sebi
nadao sam se našoj bebi i tebi
i znam, znam da si birati mogla isto bih bilo
plačem nad grobom ti dok naše dijete grije mi krilo.
Otišla si, i sada nas dvoje smo tu
sjećanja mu moram prenijeti
koja smo imali mi
kako bi zauvijek svoju majku mogao voljeti.
Ti si bila moja ljubav jedina
i nikada ne bih promijenio trenutak kada sam te ugledao
kada sam te ljubio
nikada ne bih to promijenio.
Zatvorio sam oči i sanjao
u snovima smo uvijek skupa
u snovima si uvijek ti
i govorim ti, govorim
kako naša curica odrasta
tako slična je, izgleda gotovo kao ti
hoće li ikada taj san zauvijek ostati?
Ne želim se više buditi
znati da u krevetu nisi ti
samo tvoj najdraži jastuk i mirisi
koji su mi ostali
kako nikada ne bih zaboravio
koliko divna si bila ti.
Tužan je neki dan... Baš je... sve je tužno nekako. I ne znam kuda vodi sve to. osjećam se totalno jadno, vrijeme je jadno. brige i... ne znam više kako živjeti...
pisao bih i pisao... no ne smijem napisati predugačak post... ionako su jako dugački..
to bi bilo to..
za sada... uskoro budem napisao novi post.. možda i sutra već..
bye
Post je objavljen 13.10.2009. u 16:17 sati.