Tekst što ga nisu željeli objaviti u Jutarnjem, Večernjem, Novom i Vjesniku, a oglušio se i urednik Školskih novina.
Da sa školstvom u Hrvata nešto nije kako treba već je odavno postalo općim mjestom.
Svatko tko se čak i površno zainteresira za tu problematiku, uočiti će kontinuirano nezadovoljstvo prosvjetnih djelatnika takoreći od početka stvaranja neovisne hrvatske države. Štrajkovi u prosvjeti endemijskog su karaktera i izraz su trajne frustracije hrvatskih učitelja i profesora. Praktički nijedan štrajk nije polučio uspjeh: svaki je bio prije ili kasnije slomljen, ili zbog loše organizacije, ili – ako je i bio dobro organiziran – zbog naivnosti i kompromiserstva sindikalnih pregovarača. Tražilo se malo, dobivalo se nije ništa, a ne jednom se i gubilo. Neuralgična točka su ponajprije plaće koje godinama zaostaju za onima u privredi, i desetljećima su ispod razine državnog prosjeka.
Evo nekih konkretnijih podataka: proljetos je indikator o cijeni rada u javnim službama u odnosu na privredu iznosio je 92 (privreda je 100). Prije osam godina iznosio je 109, a u većini zapadnih zemalja iznosi od 110 do 120. Zbog smanjenja plaća u javnim službama u svibnju je iznosio nikada nižih 87, a zbog rasta plaća u cijeloj zemlji (kao što je ovaj u siječnju) do kraja godine bi mogao iznositi katastrofalnih 80. U odnosu na stanje prije osam godina to je pogoršanje relativnog položaja za 30%. Dakle, zbog krize plaće su se smanjivale samo javnim i državnim službenicima, svima drugima su rasle. Sindikati su tražili, u vremenu kada izađemo iz krize, vraćanje barem sadašnjih pariteta između javnih službi i privrede. Ministar financija na to nije pristajao s obrazloženjem da će plaće u privredi padati pa da onda i ovako neće imati što podešavati. Ako je tako, zašto nije pristao na zahtjev sindikata jer ako druge plaće ne rastu, ne bi imali trošak. Znao je da će biti obrnuto, kao što statistički podaci dokazuju.
Unatoč deklarativnom zalaganju brojnih ministara prosvjete, nijedan nije uspio upravo u onome što ljude najviše može motivirati: povećanje plaće. U verbalnom egzibicionizmu i samopromociji prednjačio je napose bivši ministar Primorac koji je naposljetku – samo naizgled neočekivano – odstupio prije kraja drugog mandata. S obzirom na samouvjerene istupe u medijima, građani su mogli steći dojam krupnih pozitivnih promjena u hrvatskom obrazovnom sustavu, no iz perspektive školskih djelatnika ništa se bitno nije promijenilo. Dapače, mnogi koji na raspolaganju imaju tek kredu i ploču mogli su samo odmahnuti rukom. Premda su se izgradile nove školske zgrade, škole su donekle informatizirane i opremljene, uzaludno je očekivati entuzijazam kad je već odavno hrvatskim nastavnicima jasno da iskrene volje za podizanjem njihovog standarda nema.
Primjer manipulacije obrazovnim sustavom je i propali projekt besplatnih udžbenika koji je isprva djelovao kao dobra ideja: udžbenici su se trebali prenositi s generacije na generaciju, što bi donijelo ozbiljne uštede roditeljima i državi. No, ministar je nedugo prije povlačenja s dužnosti, nešto prije izbora, donio nevjerojatnu odluku da će se svake godine tiskati novi udžbenici, prikazujući i to kao veliki uspjeh. Prema toj ideji, svake godine bi se iz državnog proračuna izdvajalo nekoliko stotina milijuna kuna za nove školske knjige. Nemoguće je oteti se dojmu da je to bilo tjeranje vode na mlin nekolicini najvećih izdavača koji bi na taj način zarađivali goleme svote. Nakon novog rebalansa proračuna od cijelog se projekta besplatnih udžbenika odustalo: izbori su prošli, ministar je dao ostavku, roditelji su morali kupiti knjige. Jedna pak od prvih izjava novog ministra bila je – što je za rubriku Vjerovali ili ne – da đaci u školu do 1. listopada ne moraju nositi udžbenike, jer da se nastava može odvijati i bez njih. Dakako da ih dio djece još uvijek nema.
Ljudi koji rade u školama djeluju zbog takvog odnosa Vlade i Ministarstva rezignirano, pomireno sa stanjem stvari, ili su samoironični i cinični, gotovo do mazohizma. Jedan dio ljudi svoju energiju koristi da bi nešto zaradio izvan škole jer im samo tako uspijeva doseći koliko-toliko zadovoljavajući standard. Jasno je da u takvoj situaciji ne mogu kvalitetno raditi svoj primarni posao, a ceh plaćaju učenici. Nastavnicima se svako toliko (ne)izravno daje do znanja da su sami krivi za izbor profesije i da su znali da ne mogu očekivati pristojne plaće, što je vrhunski cinizam. Licemjerno se veliča vrijednost učiteljskog poziva i očekuje se da će ljudi raditi, što mnogi entuzijasti doista i čine, iz ljubavi prema mladima i poslu koji obavljaju. Vođa sindikata svojedobno je dao sljedeću izjavu: „Ja volim upotrijebiti jednu prispodobu. Roditelji u Hrvatskoj nikada ne bi posudili svoj novi automobil susjedu lošeg statusa, nepažljivom i bez iskustva. A svi ti roditelji šalju svoju djecu odgajateljima koji su počesto na rubu živaca, iskompleksirani, društveno marginalizirani i ne vide ni svoju ni perspektivu svojih najbližih. I zato svaki put, na svakom javnom skupu, mene je stid kako mi je sramno mala plaća, iako plaća nije jedini smisao našeg postojanja. Plaća je sekundarna“. Upravo ova posljednja rečenica tako je karakteristična za hrvatske posvjetne djelatnike. Premda je jasno da su, s obzirom na stručnu spremu i društveno prevažnu ulogu, potplaćeni i da rade u sve težim uvjetima, oni će se uvijek, nakon što se izjadaju, posuti pepelom ne bi li izbjegli osudu da su puki materijalisti kojima je stalo do veće plaće.
Premda se vlast deklarativno zalaže za Hrvatsku kao „zemlju znanja“, premda se uvode promjene poput Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda (HNOS) i Nacionalnog obrazovnog kurikuluma (NOK), među nastavnicima na terenu snažan je dojam da se radi o manje-više kozmetičkim promjenama zbog kojih imaju daleko više birokratskih poslova i papirologije, a sve uz istu, ili realno sve nižu nadnicu. Sintagma o „zemlji znanja“ koju se bezbroj puta moglo čuti iz usta političara pokazala se naposljetku kao šuplja fraza iza koje se krije mentalni sklop koji obrazovanje smatra potrošnjom, jedva podnošljiv materijalni položaj, nepravedno zaostajanje za plaćama u drugim sektorima, osjećaj podcijenjenosti i spoznaja o nebrizi za jedan od stupova društva.
Jedna od neuralgičnih točaka obrazovnog sustava su i ravnatelji. Pretpostavka je – želim u to vjerovati – da ih većina odgovorno i kvalitetno radi svoj posao i da im je iskreno stalo do dobrobiti hrvatske mladeži i kolega profesora. Međutim, govori se da ima i onih kojima je vrhunac brige o instituciji lupanje šakom po stolu, koji su ravnatelji postali iz želje za moći i koji su u stanju gledati čovjeka u oči i bezočno mu lagati. Ima i ravnatelja koji upravljaju po načelu divide et impera i kojima bi, u nekoj zemlji u kojoj postoji kvalitetnija selekcija ili su ljudi spremniji progovoriti, bilo zabranjeno da se djeci približe na stotinu metara. Potrebno je jasnije definirati pravila po kojima netko može preuzeti dužnost ravnatelja, jer pogrešna osoba na tom mjestu može neobično negativno djelovati na ozračje u kolektivu i u cijeloj školi, nanoseći golemu štetu i pojedincima i društvu. Zbog nedovoljno sofisticiranih mehanizama selekcije pojedinci se dokopaju pozicija moći/vlasti u instituciji koja bi po definiciji trebala okupljati intelektualnu kremu društva, ljude koji uvelike utječu na mlade u formativnim godinama. Dajte takvoj osobi vlast u kolektivu i najbolji ljudi će pobjeći, labilniji će emocionalno trpjeti i psihički stradati, a neki će pak osjetiti da su dobili zeleno svjetlo za iskazivanje vlastite mračne strane. Pozicioniranja takvih ljudi na ravnateljska mjesta rađa nevjerojatno destruktivnim plodovima i o tome bi trebalo povesti više računa.
Zbog svega navedenoga, ljudski i profesionalni ugled učitelja i profesora ozbiljno je poljuljan, jer u situaciji u kojoj učenici nerijetko u školu dolaze automobilima, a nastavnici se voze javnim prijevozom, u situaciji u kojoj roditelji godinama promatraju kako učitelji njihove djece po ulicama nose transparente i moljakaju za to da im plaće dostignu barem prosjek u državi, u okolnostima u kojima se događaju i fizički nasrtaji na nastavnike i do jučer nezamislivo dobacivanje vulgarnosti na satovima, otvoreno odbijanje zadataka i tome slično, jasno je da je iluzorno očekivati od profesora da učenicima bude uzor i autoritet.
Zanima li to ikoga?
Dobri rezultati unatoč svemu navedenome predstavljaju zapravo svojevrsno čudo, no, čuda su iznimke, a ne pravilo…
Post je objavljen 12.10.2009. u 15:28 sati.