...u hrvatskom su prijevodu postale Pjesme uz koje ne plešem. Što zapravo nije loše i nije im uopće umanjilo čar. Sitnu, neopipljivu razliku u doživljaju daje im tek sitan koloplet detalja: prvi puta kada smo ih čitali bili smo dječaci koji su širom otvorenih očiju upijali svijet. Jedan od rijetkih uistinu važnih prozora koji su u ono čudno, ali ne i od ovog čudnije vrijeme dolazili do nas, bio je taj časopis. Na lošem papiru, zbrčkan, nastao kao dodatak bizarnom stripovskom izdanju u potpuno sumanutom formatu, poput nekog prospekta za kiparsku izložbu ili presavijene karte nekog jako velikog grada, s kontakt brojevima eskort agencija, rent-a-car službi i nepopularnih restorana. U tom časopisu, ma koliko smo ga upijali od a do ž (ili od a do š, kako tko), postojala je ta jedna rubrika, najbitnija, najosobnija... Moja.
Naša, dakako. Znam podosta ljudi kojima su Pesme uz koje ne igram Dragana Todorovića odredile život na mnogo načina, počevši od želje da u pisanom obliku obznanjujemo naše veze s pojedinim pjesmama, direktno ga kopirajući. Trideset posto zapisa na ovom blogu direktno su popaljene Todorovićeve ideje, odnosno nastali su kao stilska kopija njegove rubrike. I baš zato, zbog univerzalnosti medija, seljenja u druge korice, i nije me toliko zasmetalo što držim u rukama knjigu, umjesto prašnjavog starog Rocka. Navikao sam. Neko je drugo vrijeme. I, uostalom, danas znam sve te pjesme o kojima je on tada, ili u međuvremenu pisao. I još mnogo drugih...
Malo izmijenjeni i dotjerani, Todorovićevi su zapisi jednako topli i uzbuđujući kao što su bili i prije gotovo četvrt stoljeća. Negdje se putem izgubila Springsteenova Adam Raised The Cain, ali neka ga, ionako nije napisao priču o Candy's Room, tko ga šljivi. (Nisam ni ja, zapravo, uz Telegraph Road to je jedna od onih zbog kojih sam mnogo puta sjedao pred laptop – papir? Što je to? – ali mi nikada nije bilo dano da u naletu inspiracije priključim pjesmi dostojan verbalni zapis.) I da, u današnjem svijetu, u kojem te oni koje ne želiš buditi iz sna, vjerujući da im je u snovima ljepše nego u grozomornoj stvarnosti, napadaju što ih nisi buđenjem spasio od noćnih mora, u svijetu bez čvrstih zaklona, bunkera u koje se ne slijeva blato, i dalje su Jake. Moram voljeti ono što uništim i uništiti stvari koje volim – sve da su mi dale i samo taj Stingov stih, a dale su mi mnogo više od toga, i opet bi bile Jake.
Pjesme uz koje ne plešem, Jaku knjigu Dragana Todorovića, 2009. je objavila riječka Naklada Uliks. Nema isprike za nemati je u kućnoj biblioteci, malo raskupusanu, tu i tamo savinutih rubova, magarećih ušiju, možda i s potcrtanim dijelovima, i s nekim stranicama koje se otvaraju prije nego druge, same od sebe...
Osim, dakako, ako ste od onih koji ne vole mati pjesme ili knjige koje volite, pa radije puštate da vas one same nađu, negdje usput, slučajno... I ta je teorija Jaka. Razumljivo da jest, znamo tko joj je autor.
Post je objavljen 11.10.2009. u 15:47 sati.