Ušao sam u zahod čija su vrata bila izbljuvana kao Pollockova slika. Dok sam mlazom ispirao nečiji boršč iz pisoara još uvijek me je pratio Jurin masni dah. Stvarno sam pomislio da mi on još uvijek visi iznad glave i preskače kao pokvarena ploča "Ništa mi nisu rekli, ništa mi nisu rekli…" Poslije par pića ljudi se otvore kao narajcane pizde, a večeras mi stvarno nije bilo do seksa.
- Ej, a sjećaš se kad sam bio u Rusiji?, počeo je Jura čim sam sjeo za stol.
- Kako se ne bih sjećao, rekoh. Tvoju ćilam-babušku još držim na polici.
Prije par godina Jura je u nekoj triper kombinaciji upoznao Židova koji je u Sankt Peterburgu imao tvornicu za proizvodnju reprodukcija slika starih majstora. Najnovija tehnologija. U stroj ubaciš platno, a nakon kratkog vremena na drugom kraju izađu van Gogh, Rembrandt, Matisse ili Modigliani, kao od majke rođeni. Laserski skener bi poput brkate tete koja udara štambilje u pošti jednim preciznim udarcem naslikao "Žitno polje s gavranima" ili "Zvjezdanu noć" u koliko god treba komada, a prema Jurinim riječima štancalo ih se na tisuće. Bili su to velemajstori za svačiji dom. Stvar je bila u tome da su se platna dala srolati kao prave slike i dugo sam nazivao taj posao nemoralnim, sve dok mi Jura nije pokazao koja je njegova uloga u cijeloj toj priči.
Upoznali su se na Cresu gdje je Židov ljetovao, ali je onako usput ponio par reprodukcija i izložio ih na terasi restorana u kojem je Jura konobario. Jura se odmah upustio u razmetljiv razgovor sa strancem i sjećam se da mi je još tog ljeta pričao o nevjerojatnim kopijama koje graniče sa savršenstvom.
Bilo je to ujedno i zadnje ljeto u kojem se sjećam umjerenog Jure jer sve što je donio iz Rusije bila je ružna navika svakodnevnog oblokavanja s prisilnim pauzama.
Židov je za tako delikatan posao trebao slikara, a Jura je kao student Likovne akademije bio idealan kandidat. Slike koje su bile otisnute trebale su završni štih, ručni nanos boje da platno dobije reljefnu površinu. Takva završena slika je stvarno izgledala nevjerojatno, neusporedivo bolje od postera kakve prodaju u muzejima. Ali to me je ujedno i plašilo. U čemu je onda ljepota umjetnosti kad ćemo sve moći tako savršeno umnožavati? Gledao sam nedavno totalno sumanuti dokumentarac koji je govorio o super-stroju koji će imati svako domaćinstvo u bliskoj budućnosti i koji će na zadane naredbe proizvoditi sve - od odjeće, hrane ili glazbe. To je ideal nerada kao blagodati digitalnog doba u kojem Jura kao Prometej-drkadžija s kistom najavljuje dolazak mehaničkog Boga.
Razroki konobar mi se unio u lice kad ga je teret piva bacio na stol. Kakva njuška. Skoro sam vrisnuo. Sad sam sasvim jasno vidio razmjere Jurinog dugotrajnog pijanstva. Ispucale kapilare na nosu, sužene ukošene oči zbog kojih je izgledao kao korejska seljačina sa svinjskim pigmentom.
- Skoool…
Nabio je svom snagom u kriglu koja mi je skoro prsnula u ruci. Sve što je naučio na svojim svjetskim putovanjima bilo je nazdravljanje na raznim jezicima i nešto lošeg ruskog. Engleski ga zapravo nikada nisam čuo govoriti.
- Ej, a znaš kako sam jednu…uf!
- Ah, Ruskinje, Ruskinje…
Njegov ga je Židov mentor nakon uspješnog maljanja jedne pošiljke krivotvorina za Francusku odlučio počastiti dvotjednim krstarenjem od Sankt Peterburga do Moskve. Pričao je kako se nije trijeznio čim se ukrcao na luksuzni kruzer. Kako i ne bi kad je bio u "all included" aranžmanu koji je nudio i votku na kile.
Onda je upoznao nju. Prekrasnu Tašenjku. Vraćao se iz bara u kućnoj haljini s kiblom punom leda. Naravno da joj je zapela za oko ta egzotična budala. Brzo su završili u njenoj sobi. I bam, bam.
- Znaš kakav komad, oblizivao je usne kao stari pohotnik.
Nije baš da volim pričati o tim stvarima, ali sad stvarno ne razumijem što je bilo toliko ekskluzivno u povaljivanju Tašenjke. OK, maznuo si komada.
Misliš da bih ja tebi trebao ispričati nešto slično?
- Ne, potegnuo me Jura za rukav.
Pomislio sam kako će sad reći da joj je uguravao riječnu ribu ili nešto još bizarnije, ali…
Sutradan je konačno odlučio pojaviti se na ručku, kako Bog zapovijeda, obrijan, namirisan, u čistoj košulji.
Židov je već tamanio nekakvu odurnu riblju juhu čije su ga boje tjerale na bljuvanje. Njegov tanjur mu je izgledao kao završni namaz "Zvjezdane noći" s ribljim očima.
- Jurij, Jušenjko!, roktao je Židov od zadovoljstva.
Posjeo ga je za stol i odmah pucnuo konobaru svojim zlatnim prstenjem. Sam spomen hrane u Jurinom je želucu izazivao tsunami. Rekao je da će za početak popiti zeleni čaj i dohvatio jelovnik u koji se kao zadubio. Konobar je uljudno odstupio.
Dok je odvraćao pogled od mentorovog glasnog mljackanja, dva stola niže ugledao je Tašenjku.
- Bila je bez šminke, čovječe!
- Dobro, pa nije valjda bila takav gabor, rekoh utješno.
- Sjedila je s mamom i tatom.
Pokušao sam zamisliti tu situaciju. OK, cura je sjedila s mamom i tatom. Nabijena budala na rubu bljuvanja glumi finjaka pred poslodavcem, a nekoliko stolova niže sa starcima sjedi cura kojoj je sinoć utrljavao sve svoje boje.
Tašenjka mu je uputila stidljivi pogled. Bio je to pogled nevinašca koji nije imao nikakve veze s onom seks-mašinom od sinoć. Jura joj je uzvratio pogled, odložio jelovnik i pošao prema zahodu.
Uskoro je stigla Tašenjka.
Doznao je da ima 12 godina.
Zagrcnuo sam se.
- Sama je to htjela, droljica me sama namamila u sobu.
Pogledao sam kroz kriglu. Njegovo lice se rastakalo na tisuće malih kuglica koje su izgledale kao oči insekta. Negdje sam pročitao da insekti vide boje, ali ne sve.
Post je objavljen 10.10.2009. u 21:44 sati.