Dugo sam vjerovala kako je prostor, u stvari, vrijeme koje nam se pokazalo. To sam čak i napisala, toliko sam bila sigurna. Više nisam. Možda zato što sam prepoznala osobinu zajedničku i prostoru i vremenu, ali opasniju kod ovog prvog: nevjernost. Da, prostor je toliko nevjeran da ga uporno, cijeloga života, nastojimo posjedovati. A vrijeme nas vara nekako drukčije – s nama samima. Jesmo li mu stoga skloniji oprostiti?
Različite odrednice prostora, filozofske, matematičke, astronomske, psihološke, nimalo nam ne olakšavaju život s njim. Prostor je dio temeljne strukture svemira, skup dimenzija u kojima su predmeti smješteni i odvojeni istovremeno, mogu se pomicati, posjeduju oblik, veličinu i drugo. Prostor obično nazivamo trodimenzionalnim, vjerojatno zato što nam je jedino taj poznat. Točnije, još nismo sposobni poznavati neki drugi, npr. četverodimenzionalni, peterodimenzionalni itd. Da bismo odredili prostor koristimo samo tri broja, zamislite, od tolikog broja brojeva – samo tri! Bog ili svemir ili Kakogodhoćete oduvijek je prema čovjeku bio bolji od njega samoga. Mi sami sebe ograničavamo, nitko izvan nas to nam ne čini. To radimo i sa dimenzijama. No, natrag k prostoru: onom u sebi.
Da bismo se sprijateljili s prostorom najprije se trebamo osloboditi fobija: klaustrofobije (od zatvorenog prostora), agorafobije (od otvorenog prostora), astrofobije (od svemirskog prostranstva), kenofobije (od praznih prostora). Kako to učiniti? Netko je rekao da je fobija pokušaj samoizlječenja. Sve više mi se sviđa ta definicija fobije. Naprosto, sve svoje probleme sabereš, matematički precizno, u jedan jedini – strah od nekog prostora. Može i od nečeg drugog, ali ovdje je o prostoru riječ i držimo se njega. Neka prostor bude kriv!
Iako moderni fizičari odbijaju dijeliti vrijeme i prostor, filozofi se pitaju: “Može li sam prostor biti izmjeren ili je on tek dio sustava mjerenja?” U matematici postoji mnoštvo prostora: prostor vjerojatnosti, metrički prostor, topološki prostor, Euklidov prostor, Hilbertov prostor, vektorski prostor itd. Astronomija smatra prostor praznim dijelom svemira. Svako područje izvan atmosfere nekog nebeskog tijela naziva se prostorom. Ali sve te znanosti bave se promatranjem, mjerenjem, objašnjavanjem prostora, ne živeći unutar njega. Osim, ako bismo prostor uma prihvatili kao njihovo mjesto stanovanja. U tom bi slučaju astronomija imala pravo – um je zaista prazan dio svemira.
Kod mene je nebeski prostor prvi od svih prostora dobio izuzetnu upotrebnu vrijednost. Zurenje u zvijezde i traganje za planetima pomoću knjiga i teleskopskih prstiju uperenih u nebo, pomoglo mi je dobiti barem približno točnu mjeru vlastite vrijednosti. Činjenica, na primjer, kako je cijeli ljudski vijek neophodan da bi se neka daleka zvijezda pomakla na nebu svega jedan jedini stupanj gledano sa Zemlje, natjerala me povjerovati u tvrdnju australskih domorodaca koji kažu: mi ne posjedujemo zemlju, zemlja posjeduje nas.
Da, čovjek je jednodnevni leptir u golemom prostoru svemira. Između udaha i izdaha Boga obletio je svoj svijet. Pa, zašto onda, ako je tako, a sve više ljudi na ovom planetu shvaća da je tako, uništavamo svoje i tuđe živote borbom za posjedovanjem onog što nas posjeduje?
Zato što se ne volimo, barem ne dovoljno da bismo živjeli skladno unutar svoje skučene tri dimenzije. To je moj odgovor. Pa, ako ne volimo sebe, kako možemo voljeti bilo koga drugog? Pticu, stablo, psa, kravu?
Ali, kako naučiti voljeti sebe i druge? Postoji li negdje u ovim ogromnim prazninama svijeta neka brza škola ljubavi? Možda negdje, ne tako daleko od Zemlje, ima neki planet s malim ružičastim zaljubljivcima koji bi nas tome mogli podučiti?
Krave i bikovi – životinje od kojih bismo svašta mogli naučiti - znaju puno o prostoru. Svojim teškim i sporim korakom savladavaju ga svakodnevno tjerani prazninom trbuha, u potrazi za hranom. Jednom sam, davno, s palube trgovačkog broda u luci Ploče promatrala ukrcaj goveda na neki arapski brod. Pamtim i kako se brod zvao: Siba Geru. Pamtim, napisala sam priču o tome, čak je i objavila. Uglavnom, bilo je ljetno poslijepodne, užareno i smrdljivo, kakva su obično ljetna lučka poslijepodneva. Kamioni su počeli pristizati, neka željezna konstrukcija na rivi stvorila je prolaz za jedno po jedno govedo, grubo istjerivano iz kamiona. Dva prljava muškarca štapovima su gurkala još prljaviju stoku prema ne baš širokim daskama koje su vodile u potpalublje. Jedno, dva, tri, četiri i više goveda ulazilo je u brod ne mareći za udarce, ne osvrćući se uopće. Desetak, dvadesetak, tridesetak, prestala sam brojiti koliko ih je ušlo. A onda – pobuna! Jedna je krava odbila ući u brod! Vrlo jasno, tvrdoglavo. Udario ju je najprije jedan, pa drugi muškarac. Još jednom. Pa, opet i opet. Tukli su je, ona je stajala. Gledala sam užasnuta s visine od nekoliko metara. Počela sam vikati: - Pustite je, pustite je! Ludost, kako će je pustiti, kamo da ode jedna osviještena krava u luci neosviještenih ljudi? I krava se odlučila, okrenula se i nasrnula na svoje gonitelje. Da, ljudski priznajem: navijala sam za kravu.
Ne znam što je dalje bilo, priču objavljenu u pomorskom časopisu završila sam nešto ljepše. Priče su zato da svijet bude ljepši. Ovo što pišem je istina. Plakala sam na brodu. Plakala sam sve dok Siba Geru nije isplovio.
Ponekad – još uvijek plačem zbog pobunjene krave. Puno više zbog nje nego zbog onih koje se nisu pobunile. Iako su sve završile na istom mjestu.
No, glavna tema ove priče nisu životinje, već prostor. I to je dokaz kako konačno trebam razmisliti o kupovini zemlje. Malog komadića kojeg ću puno platiti. Jer, cijena prostora raste. Unatoč tome što ga ne možemo ponijeti sobom tamo kamo mi, jednodnevni svemirski leptiri, obično odlazimo. Nakon što se prostor koji nas posjeduje dogovori s datim nam vremenom.
Post je objavljen 10.10.2009. u 20:43 sati.