Skupile se danas u Dubrovniku sve glave koje mogu smisliti rješenje prometnog kaosa u biseru Jadrana da ga smisle i ucrtaju u prostorni plan Županije. Prvi se, iako ga nitko nije pozvao na riječ, pozvao na riječ inženjer (nije bitno čega, važno je da inženjer) s zagrebačkog građevinskog fakulteta.
-Ljudi moji – reče i zabaci ono malo kose na glavi – Rješenje dubrovačkog prometa ne može se riješiti nego tunelom kroz Srđ. Vizure Grada neće biti narušene, već samo utroba brda.
-Nemoj zajebavat inženjeru – doda jedan smiješni iz Društva dubrovačkih arhitekata – Ni Crnogorci nam nisu ušli u utrobu brda, a sad bi vi da de facto de Iure Radić uđe. Nema šanse, ne slažem se. Neka rađe umre Grad i promet u njemu, nego utroba Srđa – zaključi.
-Šta ste se odmah počeli svađati? – upita župan – Ajmo ljudi, odbacite svoja uvjerenja, ideologiju, stranke, budimo jedno. Danas je zadnji dan rasprave o izmjenama i dopunama plana, nemamo vremena za zajebanciju. Ako ne ucrtamo koridore, tko će?
-Crnogorci sigurno neće – opet će onaj iz Društva – A bogami ucrtati ćete koridor kroz Srđ samo preko mene mrtvog. Tako je bilo i 91.
-Ma koje 91.? O čem ti? – kaže zaštitnica povijesne jezgre.
-Kako koje 91. Jedna je 91. Gdje si ti uopće bila 91.? Gdje ste vi bili 91.? – poče vrištati predsjednik društva i mlatarati rukama prema jedinim glavama koje su se danas skupile u Dubrovniku kako bi smislile rješenja prometnog kaosa u biseru Jadrana i ucrtale ga u prostorni plan Županije.
-Osiguranje, osiguranje! – pozove župan osiguranje koje se odmah stvori na vratima velike vječnice – Molim vas hoćete li gospodina izbaciti vanka?
Osiguranje odvodi smiješnog iz vijećnice. Hodnikom se čuje jeka: Devedeset prva, devedeset prva, prva, prva....
...-Ja nisam htjela govoriti prva, ali sada bih ipak nešto rekla – reče prva ekologinja Grada – Što je to brza cesta?
-Kako, pobogu, ženo ne znaš što je brza cesta – javi se sad jedan iz Hrvatskih cesta – To je cesta koja je po svojoj prirodi brza.
-E pa zato vas i pitam, gospodine. Ako je po prirodi brza, ja sam automatski protiv nje. Ne dam prirodu za brzu cestu – odriješito će braniteljica drveća, trava i korova.
-Ma gospođo, kako ne razumijete. Neće se graditi po prirodi, nego je brza po prirodi, razumiješ – podigne glas ovaj iz HC-a.
-A što je Srđ nego priroda, ajte recite vi meni? – kratko će ekologinja.
Župan ponovno pozove osiguranje koje skloni i nesretnu ekologinju. Gradonačelnik, koji se cijelo vrijeme dosađivao, napokon je odlučio progovoriti.
-Zašto ste izbacili nesretnu ženu? Ima potpuno pravo. Što će nam brza cesta kad su nam i postojeće brze. Pogledajte samo kako se po njima vozi. Moj mali s motorom po gradu ide preko 130 – ponosno će otac i gradonačelnik.
-I moj! – doda ponosno župan.
-I moj! – doda ponosno ovaj iz HC-a.
-I moj! – doda ponosno član poglavarstva zadužen za prostorno planiranje.
-Moj nema motor – vrati ih u stvarnost predsjednik svih civilnih udruga.
-Što mu ga ne kupiš? – otme se nekome.
Civil ga ubojitim pogledom prostrijeli i ovaj umukne.
-Nego da se vratimo na temu. Ljudi, znate li vi da Dubrovnik ima more?
-Znamo – reču svi u glas.
-Pa što ga ne iskoristimo. Jebo cestovne koridore, kad imamo more – reče predsjenik civila i oduševi se rimom što je upravo reče – Ovo nam može biti i slogan.
-Kakav slogan? – upita župan – Pa nije ovo kampanja, već ucrtavanje u prostorni plan.
-Ništa – odvrati ovaj – Nego kako nam se čini ideja?
-Brodski prijevoz je najskuplji prijevoz – kaže jedan od prisutnih novinara, jedini koji je još uvijek slušao ovu žučnu raspravu.
-Ma jel. Odakle ti to, majke ti? – uzjoguni se predsjednik civila– Em ga ne treba asfaltirati, em ne treba bušit tunele, em, ne znam ni sam što. Nije lud kruzer što se vozi po moru, mi smo. Da smo pametni, pričekali bi goste s kruzera, i iz luke ih prebacili u grad brodom, a ne cestom.
-Imam bolju ideju – kaže šefica konzervatorskog odjela – Zašto kruzer ne bi pristajao u stari grad, pa se gosti uopće ne bi vozili i bile bi manje gužve.
-Ta ti je dobra – složi se većina.
-Ta ti je dobra – nakon nekoliko se složi i ona preostala manjima.
-Pa zašto smo se uopće skupili na raspravu? – iznenađeno će jedan – Ne trebamo ništa ucrtavati u plan, pa nismo trebali ni dolazit.
Sve ostale glave što su se skupile danas u Dubrovniku da smisle rješenje prometnog kaosa u biseru Jadrana i ucrtaju u prostorni plan Županije, u čudu ga pogledaju.
Taj čudni pogled je značio samo jedno: Glupane, jebo cestovne koridore, kad imamo more!
Bonustrack:
Dok je trajala rasprava ja i još jedan novinar smo ispunjali listić.
-Što kažeš, stari, na ovaj par? Zicer, jel da?
-Misliti, moramo misliti - prolomilo se vijećnicom Županije u palači Ranjina dok sam mu odgovarao na pitanje zadubljen u koeficijent.
Post je objavljen 09.10.2009. u 21:56 sati.