Moj mačak Moro poginuo je pod kotačima automobila, 5.10. 2009. oko 19 sati. Išla sam iz trgovine i ugledala nešto tamno na cesti. Odmah mi je prošlo kroz glavu da je on. Počela sam trčati... i da, bio je on. Popiškio se od muke, iz glave mu isteklo nešto krvi, oko iskočilo od udarca. Bio je još topao... sin i ja plačemo neutješni, zovem roditelje, šaljem sms-ove... moj Moro je mrtav! Kopamo rupu u vrtu, ispod jabuke. Susjedov pas pruža šape ispod ograde i želi dodirnuti Moru, mrtvog Moru. Želi se igrati s njim kao nekada. Naša kujica Nina gleda i gleda i kao da isto ne vjeruje... plačemo, dodirujemo ga... uzimam čuperak dlake za uspomenu... već se počinje hladiti. Noć je, samo noćna rasvjeta škilji, ljudi prolaze cestom i kao da je sve u redu. A nije u redu... jer nema našeg More.
U svemu želim naći neki smisao, ali ovdje ga ne nalazim. Zašto, zašto, zašto? Pitanje stoji iznad glave i ne nalazi odgovora. I dvije mrlje na cesti ispred kuće nikako da ispere kiša i tragovi ljudi i automobila. A tek one mrlje od boli ostale na našoj duši... nikad ih nitko neće moći isprati.
Post je objavljen 09.10.2009. u 09:38 sati.