Htio sam napraviti jedan slavljenički prikladan, veliki, monumentalni, razigrani rođendanski post koji će odmah ući u vječnost i legendu i nadživjeti svog kreatora, tj. mene koji je eto od ponoći dočekao da uđe u četrdesetu, a koliko će još izdržati, ne znamo.
Ali onda me kao što to obično biva zajebo ponajbolji prijatelj, jer prijatelji služe da zajebu, pa je složio na svom legendarnom blogu
ovaj post kao rođendansku čestitku.
E sad jebi ga, ja mogu reći samo- e vala hvala Riba, lijepo si to dočarao. Kad ovako s dna boce u kojoj sam ubočio svoj svijet pogledam na sve te naslagane godine i zajedničke pizdarije mora mi se navući na lice ipak jedan grande osmijeh. Bile su to opake, neizvjesne i burne godine, ali brate da smo se zajebavali, uživali i prije svoga proizvodili smijeh, koji još uvijek konzerviran čuvam-jesmo. I da smo svojim budalašenjem sačuvali ona temeljni duh, koji se uopće ne opire ideji da velike stvari tek dolaze, čak i ako je pokoje koljeno bolnije i kako se sve teže oporavljamo od mamurluka.
A sačuvali smo i ono najvažnije- velika prijateljstva koja su nekako najvažnija stvar u našim malim životima.
Pa sam odustao od ideje da napišem svoju veliku rođendansku priču. Ona se ionako ispisuje svaki dan iznova u buđenjima, srkanju kave, instant strahovima, tehnikolor snovima, tjeranju zlih duhova humorom, neuspješnim i uspješnim zaljubljivanjima, glazbi koju pokupiš usput, zaboravljenim imenima birtija, kardinalnim pijanstvima i u pokušaju da svaki dan vidiš sebe u kojem si dijelu najviše sazorio. No ipak oprez- ako previše sazoriš, počneš i gnjiliti. A zato uvijek ima vremena.
Zato eto. Došao je tiho i ušao u 40-tu. Dobro možda ne baš toliko tiho, jer nespretan kakav jesam, zasigurno sam pritom srušio par boca.
I šta sad. Nemam pojma tu još nisam bio. Ovako na prvi pogled, uopće mi ne djeluje previše loše. Reći ću vam za 10 godina, svečano obećajem, ako mi na padne barakuda na glavu.
Post je objavljen 09.10.2009. u 00:03 sati.