Ponekad se pitam zašto postojim,zašto sam uopće ovdje.Tada postajem svjesna svakog svog udisaja,svakog pokreta,svakog trenutka...Pitam se zašto baš ja.Mora postojati neki razlog iako bih ponekad bila sretnija da ga nema.A možda i ne postoji jer ionako nitko nije svjestan moje prisutnosti,mog postojanja.Osjetim zbunjenost i nejasnoću...ali ponajprije tugu.Tugu i bol te želju da budem primijećena,shvaćena.I tada...tada jednostavno zaplačem.Suze jednostavno kliznu iz oka i ništa ih ne može spriječiti,a svaki djelić tijela bori se za dah.Govorim si da je sve to samo san.Poželim se probuditi.
Tada samo plačem,plačem...a nikog nije briga.Obećam sama sebi da ću prestati s time jer nisu vrijedni mojih suza.A onda sama sebe uhvatim usred noći kako budna ležim u krevetu,i ne mogu zaspati na tom hladnom jastuku natopljenom suzama.
Post je objavljen 07.10.2009. u 23:56 sati.